Do tada se snimalo isključivo u Dubrovniku, a što se mene tiče, moglo se snimati u na Marsu, toliko mi se to činilo daleko. Te predavne 2013. po prvi put se snimalo  u Splitu, koji mi je iz Rijeke bio puno bliži. I tako se nas petero fanova utrpalo u jedan autić i obavilo audiciju u jednom lijepom jednodnevnom izletiću.

Nekoliko tjedana kasnije, poziv od tete iz Embassy filmsa - odabran sam za ulogu vojnika! Vrištim, skačem po stanu, susjedi zovu policiju, policija dolazi, suzavac posvuda. Opet putujem u Split, ovaj put na probu kostima. Odmah po dolasku se dvije žene bacaju na mene. Šta ti je HBO... Ali šalu na stranu, cure su mi uzele većinu mjera, našle kostim koji mi odgovara i to je bilo to. Osam sati vožnje za 20-ak minuta posla. Ja to zovem pobjedom, a vi kako hoćete.

I onda čekanje na termine snimanja. To sam nekako dočekao, uspio dobiti godišnji i već pičim na jug bratovim Cinquecentom iz devesprve, nema radio, nema klime, ali se prozori spuštaju na struju. Topla ljetna noć, Chris Rea svira iz mobitela. Stižem kod prijatelja koji me udomio na ta tri tjedna (Krešo, ako ovo čitaš, još jednom hvala).

Sljedećeg dana kreće boot-camp. Ukratko, nas 300 krkana pokušava naučiti marširati. Voditelji su nam bila dvojica Engleza, jedan bivši SAS-ovac, vojni savjetnik, mio momak od kojih 40-50 koji bi me mogao slomiti kao grančicu; a drugi stručnjak za luk i strijelu, koji je radio valjda na svim filmovima gdje se pucalo iz drvenog luka osim Gospodara prstenova (nije mu se dalo provoditi toliko puno vremena na Novom Zelandu). Prvo nisam mogao vjerovati da ih netko plaća za taj posao, a ostatak vremena sam bio ljubomoran jer mogu raditi taj posao i živjeti od toga. Prvi tjedan smo se tako spremali za snimanje, a u drugom je krenuo show program. I to kakav.

Ustajanje u tri ujutro, napuštanje frendove garsonijere u 3:15, dolazak na kostime oko 3:30. Tamo me dočekuje hrpa gritavnih ljudi. Iako je ljeto, u 4 ujutro je hladno kad vam kostim nema rukave. A znate tko nije grintao? Ekipa koja nas je  oblačila i šminkala, a oni su bili došli i ranije. Uglavnom Englezi, ali kasnije sam skužio da je i nekoliko naših cura ulovilo tu gažu. Nitko ne pokazuje da je umoran ili neraspoložen, svi se zezaju i pjevuše. I znao sam da fejkaju, ali je li to u 4 ujutro uopće važno? Dobro raspoloženje se lako širi, ali loše još lakše.

Prvih par dana smo radili s dublerima, je zašto bi trošio glumački ten na okrutnom ljetnom suncu kad ionako snimaš izdaleka? Ukupno cca 500 ljudi na setu. Set je bio u nekom kamenolomu iznad Žrnovnice i sad razmislite što je sve potrebno da svi ti ljudi dođu na set, dobiju tri obroka tog dana, a ne bi bilo loše i da imaju gdje otići kad ih stisne.

Treći dan su na set došli i glavni glumci. Hijao, ja vam to ne mogu opisati. Bio sam fan knjiga od srednje škole, čekao šest sati u redu na potpis Georgea R.R. Martina, religiozno pratio razvoj serije i sada vidim te likove pred sobom. Srce želi eksplodirati, suza želi na oko. Nevjerojatan osjećaj. I kratkotrajan. Nakon par dana se naviknete na njih, kad shvatite da su oni došli odraditi svoj dio posla, baš kao i vi (zanemarimo sad plaću i tetošenje). U međuvremenu smo doznali razno-razne anegdote sa snimanja prethodnih sezona, kao i jedan od glavnih razloga zašto su iz puno jeftinijeg Maroka došli u Hrvatsku (imate link na to u videu ispod).

O samom vam snimanju nemam nešto posebno za reći, osim da je to jedan velik, skup i jako dobro podmazan stroj. Naprosto je nevjerojatno vidjeti toliku količinu ljudi na jednom mjestu koja je tako dobro koordinirana, koji rješavaju sve probleme u hodu (bez panike!), a sve to tokom užasno dugog radnog dana i to bez obzira na vanjske uvjete.Ovaj put je to bilo na suncu u mediteranskoj klimi, ali zamislite da to isto radite u nekim odurnim uvjetima, na kiši i buri, u nekom zabačenom selu u Škotskoj ili još gore, u Rijeci.  Možete razmišljati o novcima, koliko koštaju vozači, šminkeri, oružari, snimatelji, glumci, statisti, oprema, i vrlo brzo ćete se pogubiti u milijunima (vrijednost pojedinih kamera sa svim dodacima se bez problema može popesti na milijun kuna).

Ja međutim gledam u taj prividni kaos, mravinjak ljudi gdje baš svatko zna svoje mjesto i zadatak. I svatko ga odrađuje s osmjehom na licu, a tako dobro raspoloženje je vrlo, vrlo zarazno. To je imalo za posljedicu dvije stvari: prva je da sam se s tog godišnjeg, iako fizički iscrpljen, vratio pun energije, imao sam “osjećaj godišnjeg”  valjda sljedećih šest mjeseci. Druga je stvar da sam se u film, s kojim sam do tada flertao, u potpunosti zaljubio. Slijedile su godine učenja putem YouTubea, knjiga, filmova i čega god sam se još mogao dohvatiti. Uz to je nekako usput nastao i moj kanal Osvrtnik. A sve zato što sam (bio) atletske građe.

'Osvrtnika' svakako zapratite i na YouTubeu, Facebooku i Instagramu.