Da, znam, klišej. Ali lagala bih kada bih rekla da mi fotografije nisu važne. Valjda se zato s putovanja vraćam s mali milijun istih. I svi moji suputnici me mrze zbog toga. Sad me slikaj dok hodam, sad dok gledam lijevo, desno, pa ravno, sad ću biti spontana, a sad skočiti u zrak… Da, tako nekako zvučim.  Grozno, znam. Ali slike koje poslije ostaju – neprocjenjivo. 

Jasno je – potraga za fotografom bit će opsežna. Facebook je novi Google – tamo ćete uistinu svašta pronaći. Zajedno s bendovima, cvjećarnicama, tiskarama, ubrzo su se među mojim frendovima pronašli razni fotografi. I naravno, pogledala sam milijun fotografija, od onih zaručničkih, vjenčanih, post vjenčanih, budoir… Da, nisam ni ja znala da sve to postoji. 

Kratko pojašnjenje za sve koje tek čeka ovaj dio: vrijeme za zaručničko fotografiranje počinje čim prsten dođe na ruku. Ili se vrati sa sužavanja/širenja (da mi je vidjet onog tko je pogodio pravu veličinu). Ali da, ostavit ćete to za sami kraj – sve moje ideje o romantičnim jesenskim slikama dočekat će ipak ljetne vrućine. Valjda će fotograf uspjeti pronaći romantiku u znoju koje nam se slijeva niz čelo. 

U principu su to jednostavne slike zaručnika dok šeću nekim dragim mjestima, piju kavu u kvartu, ručaju u stanu itd. Naravno, svi možemo poludjeti (kao vjerojatno ja) i tražiti od fotografe da se pretvore u kaskadere i snimaju nas na nemogućim lokacijama. I svi možemo (ne ja) odbiti ovo snimanje, jer nam je lijeno ili naporno – nije važno.

Vjenčane fotografije – jedine koje su do nedavno i postojale (ili kako bi moja mama rekla - jedine normalne) – fotografije nastale na dan vjenčanja, doma, u crkvi, svadbenom salonu itd. 

Još par kategorija fotografija me "obara" s nogu. Mladenci skaču u more. Ili još bolje – u bazen. Ok, imaš bazen, ali ne moraš skočiti u njega da znamo da je tvoj. A često i nije

Post vjenčane fotografije nastaju dan (ili više) poslije vjenčanja kada mladenci ponovno obuku svoju vjenčanu opravu i idu se slikati na neku zanimljivu lokaciju. Te fotografije moguće je odraditi i na dan vjenčanja, ali budući da je tad mnogo više stresa i mnogo manje mogućih lokacija, u posljednje vrijeme to se obavlja poslije vjenčanja (moja mama: samo budale to rade). 

Budoir fotografije predstavljaju mladenkin dar mladoženji, a podrazumijevaju slikanje mladenke u (izazovnom) rublju u raznim (pogađate kakvim) pozama nastalim pretežno na bračnom krevetu. Mislim da ću ove fotografije preskočiti. I mislim da će mi mladoženja biti zahvalan na tome. Mama ne zna za ove pa zasad nema komentara.

Ukoliko postoje neke pete, molim da me upozorite da ne bih ne daj Bože nešto propustila!

Nakon mali milijun pregledanih fotografija koje su izložili najpoznatiji studiji na ovom području, zaključila sam da ne želim ni jednog od njih. Zašto? Ne znam za vas, ali iskreno, nije mi dobro od klišejskih fotografija, onakvih kakve ja radim na putovanjima, baš zato što ih ja mogu napraviti, kao i svatko drugi. Njegova mama gleda njega. Njegov tata gleda njega. Njegovi mama i tata gledaju njega. Njegova mama i tata stoje i gledaju ga, a on sjedi. Sada on stoji, a oni sjede. Pa oni sami sjede. Pa oni sami stoje. 

Dosadno je vjerojatno čitati ovo, a tek gledati te slike. Idemo dalje. Ona leži na kauču. Ona spava na krevetu. Ona sjedi na stolici. Ona leti u zraku. Ona zagrli njega tako da njen buket stoji uz njegov lijevi obraz. Onda on drži taj isti buket dok mu se ona izvija u naručju. Loše. Jako loše. Naravno da moraju postojati slike mladenaca s roditeljima, mladenaca samih i jedno s drugim. Ali paketi od 7000 slika u kojima je 1000 na krevetu – pretjerivanje. I čemu uopće fotografije na krevetu, njih dvoje ili same mladenke s nogama u zraku? Jer ona inače tako leži naopačke u krevetu i noge nasloni uza zid? Ako je već i pala odluka na slikanje u stanu, onda bi to trebale biti neke ležerne fotografije nas dvoje u nekim svakodnevnim aktivnostima, makar u gledanju tv-a i pranju rublja. Da, jer je to ono što radite u stanu. 

Njegova mama gleda njega. Njegov tata gleda njega. Njegovi mama i tata gledaju njega. Njegova mama i tata stoje i gledaju ga, a on sjedi. Sada on stoji, a oni sjede. Pa oni sami sjede. Pa oni sami stoje. Dosadno je vjerojatno čitati ovo, a tek gledati te slike...

Još par kategorija fotografija me "obara" s nogu. Mladenci skaču u more. Ili još bolje – u bazen. Ok, imaš bazen, ali ne moraš skočiti u njega da znamo da je tvoj. A često i nije. More? Ukoliko nisu u pitanju pripadnici islamske vjere čije žene inače odjevene idu u more, nema opravdanja za ovo. Zašto bi netko želio plivati u vjenčanici?! Ili fotografije užasnute mladenke smrznutog osmijeha na licu dok jaše konja?! Naravno, ukoliko je jahanje njihov hobi ili čak stil života, odnosno sport u kojem aktivno sudjeluju, sasvim u redu, u protivnom – zašto? Kombinaciju konja i mora još nisam vidjela, ali priznajem da bih uživala u fotki na kojoj mladoženja pridržava uzde dok mladenka na konju ulazi u more. Kulisa je naravno - zalazak sunca. 

Ali evo, za razliku od propale potrage za vjenčanicom, potraga za fotografom nije dugo trajala. Vjenčanje dragih prijatelja i neki dečko koji skakuće okolo s fotoaparatom. Prvo što sam pomislila je – pa vi ljudi niste normalni! Za jedan tako važan događaj u životu zaposlili ste tog klinca! E pa fotografije tog klinca su me oborile s nogu, a da na njima nije bilo ni konja ni skoka u more! I prije nego što su njihove fotografije bile u potpunosti gotove, u njegovom rokovniku je stajao datum našeg vjenčanja… 

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.