Dan D. Prema Wikipediji – 6. lipnja 1944., dan kada je amfibijskim desantom počela bitka za Normandiju. Ista je potrajala još dva mjeseca koliko je trebalo savezničkim snagama da uspostave čvrst mostobran na europskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u Francuskoj, a okončana je oslobađanjem Pariza. Prema autorici ove kolumne ili mojoj malenkosti, dan kada je jedan prsten, uz mnogo sreće, donio i mnogo zbrke u moj život i počela je bitka s vremenom do jednog od važnih događaja u mom životu. Mog vjenčanja. 

Prvi korak bitke bio je izrada „ratnog plana“, zapravo foldera na laptopu koji je nosio sporni naslov. Dobila sam nešto više vremena od Normandije i sljedeća četiri mjeseca bit ćete svjedoci rata koji ću voditi s vjenčanicama i odijelima, leptir mašnama i kravatama, cvijećem i cvjećarima, kuharima i slastičarima, bendovima i tamburašima, fotografima i kamermanima, frizerima, vizažistima, prstenjem, crkvama, dvoranama, plesnim studijima… Sa samom sobom i svojom drugom (nekad boljom, a nekad lošijom) polovicom. 

Što ako ruže budu krive boje ili svijeće prerano izgore? A ako bend zaboravi skinuti pjesmu za prvi ples? Za vrijeme kojeg se pak vrlo vjerojatno mogu podapeti o haljinu i pasti k'o kruška. I  tada ću pokušati zadržati osmijeh na licu. Lažni naravno. Imam dovoljno vremena da ga uvježbam

Ah, bit će to dug put. Isto je rekla moja kuma, moja najbolja prijateljica i sestra u srcu, na prvoj kavi na kojoj je na ruci blistao fatalni prsten. Krivac za sve. Ma krive smo zapravo nas dvije. Naime, prije negoli je On odabrao prsten, ja sam odabrala datum. Ne, nisam zaprosila samu sebe. Vjenčanje je definitivno bilo u planu, ali ne i u programu. A onda sam ja slučajno u frizerskom salonu, a gdje drugo, načula kako je "the dvorana" u kojoj sanjam svoje vjenčanje, rezervirana za cijelu sljedeću godinu. Opa. Pa ja se planiram vjenčati te godine. Što ćemo sad? Mijenjati dvoranu ili godinu? 

- Promjena plana, danas umjesto kave obilazimo svadbene dvorane! - izustila sam u jednom dahu, na što je ona kratko opsovala i uzdahnula: „Zaprosio te?!“ 

- Ne, objasnit ću ti kad me pokupiš.

Sat vremena kasnije, 3 centimetra kraće kose, divila sam se visokim svodovima i kristalnim ukrasima spomenute dvorane. Pola sata kasnije bila sam na popisu mladenaca za sljedeću godinu. I On zajedno sa mnom. Ne vjerujte svemu što čujete u frizerskom salonu. Sklopili smo pakt šutnje sve dok mi na ruci ne zablista jedan kamenčić. Uh, načekala sam se! Padalo mi je na pamet da se možda i predomislio. U međuvremenu je bilo i putovanja, i šetnji, i romantičnih večera, zalazaka sunca, letova iznad oblaka, a prstena ni na vidiku. Već sam histerična postala, moram rezervirati fotografe, tražiti haljinu, obznaniti sretnu vijest svojim najbližima, što više čekaš?! 

A onda me jednu večer dočekao na koljenima. Kako? Preskočit ću taj dio, ovo ipak nije oda ljubavi. Ovo je oda vjenčanju. Našem vjenčanju. Od njega nas dijele još četiri mjeseca. Samo?! Da, samo. Možda i previše. Za gubljenje živaca svakako previše. Do početka našeg zajedničkog života, definitivno premalo! Jesmo spremni? Ni blizu. Ali znate kako kažu, život ide dalje, povući će te sa sobom. Tako je i s organizacijom vjenčanja. Što se mora, nije teško. 

K vragu, teško je! Ali pokušat ćemo izvući ono najbolje iz svega. Ili barem ono najmanje loše. Kako bilo da bilo, bitka je već počela, vrijeme je da se naoružam. Za početak strpljenjem. Čvrstim živcima, jer živčane stanice se ne obnavljaju, potrošim li ih sad, jadan On sa mnom ostatak života! Dobrom voljom. Neobičnim idejama. I naravno novcem za ostvarenjem istih. 

Da, znam da sam kontrol frik...

Neće vam trebati mnogo vremena da shvatite da sam totalni kontrol frik i da imam bolesnu potrebu za organizacijom. Sva naša putovanja do sada planirana su mjesecima unaprijed, dijelom zbog nižih cijena karata, dijelom zbog moje potrebe za planiranjem svakog detalja. Tako sam već prije dvije godine znala da ću na Eiffelovom tornju biti baš 24.6.2011. u 10.07. Jasno je, organizator vjenčanja otpada. Ja nastupam. 

Što me sve čeka? Sad možda mislim da sve znam, ali mislila sam da znam sve i o Parizu, a previdjela sam redove turista duge par stotina metara ispred Eiffelova tornja tako da smo na njemu završili oko 11.27. Svejedno je bilo prekrasno i nadam se da će takvo biti i vjenčanje. Da, tako govorim sada. Vjerojatno neću tako misliti ako mi barjaktar razbije stakleni strop ili kum umjesto za mikrofonom završi za šankom, ili ispod njega, sestričina iz 7. koljena odluči otpjevati pjesmu koja zvuči kao zavijanje mačaka u veljači, a svadbena torta ostane zaboravljena u hladnjaku slastičarnice.  

Što ako ruže budu krive boje ili svijeće prerano izgore? A ako bend zaboravi skinuti pjesmu za prvi ples? Za vrijeme kojeg se pak vrlo vjerojatno mogu podapeti o haljinu i pasti k'o kruška. I  tada ću pokušati zadržati osmijeh na licu. Lažni naravno. Imam dovoljno vremena da ga uvježbam. Nadam se da će ove moje črčkarije pomoći budućim mladenkama u planiranju njihovog velikog dana, ako ništa drugo, barem za utjehu da postoji i gora bridezilla od njih samih.  3,2,1… krećemo!

Ovu kolumnu omogućila je Prahir zlatarnica.