Kaže mama s Brača da su njezina sina dva vršnjaka iz razreda divljački tukla šakama po glavi ispred školske zgrade dok mu nije počela curiti pjena na usta. Kaže mama s Brača da to nisu bila baš “dječja posla”, kako to indolentno i omalovažavajuće, nakon napada, kaže ravnatelj osnovne škole u Pučišćima, koju pohađaju dvanaestogodišnji napadači i vršnjak kojeg su napali. Kaže mama s Brača da nije čula ni isprike roditelja napadača. Kaže mama s Brača...
Nije ovo prvi put da se grozne priče o vršnjačkom nasilju u hrvatskim školama zavrte u medijima. Ali gotovo uvijek iz takvih priča iskoči jedna licemjerna crta koja onako zlokobno leluja iznad svega. I navodi nas na neugodni i šokantni zaključak: skoro da je veći problem od divljačkog napada na dječaka, koji je, notta bene, bio na liječenju u splitskoj bolnici, činjenica da je obitelj cijelu nesretnu priču dojavila novinarima.
A zašto ne bi? Sustav je mamu i njezina sina s Brača već ranije ozbiljno iznevjerio. Ovo nije prvi put da je to dijete meta malih nasilnika iz škole ili razreda. Kaže ona kako traži pravdu i zaštitu za svog sina. A ne institucionalnu tišinu u ime mira u kući, u kojoj se, zapravo, jedino štite mali nasilnici. Žena je sasvim u pravu. Oko ovakvih stvari treba urlikati na sav glas. I posvuda.
Da sustav funkcionira, ne bi bilo ni drugog, ni trećeg, ni četvrtog napada. Svejedno. To bi ravnatelju škole trebalo biti prvo na pameti. I onda neka se malo zamisli kako bi bilo da je netko njemu blizak vreća za šaketanje zato što je drukčiji. Kao i roditeljima onih koji su ga napali i “pospremili” u splitsku bolnicu. I ministrici, koja, eto, provodi reformu.
U školama s puno više vjeronauka i manje građanskog odgoja.
U 21. stoljeću odgajamo i gradimo djecu u ljude sa senzibilitetom za 18. stoljeće.
POGLEDAJTE VIDEO: