Suci Haaškog suda očito nisu vidjeli saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu.

Jer da jesu, ustuknuli bi pred tim ozbiljnim dokumentom, usvojenim u listopadu 2000. godine, i ne bi im palo na pamet spominjati zločinački udruženi pothvat na čelu s bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne radi stvaranja "velike Hrvatske".

Ne bi im palo na pamet tvrditi da su taj udruženi zločinački pothvat započeli vojnici HVO-a u siječnju 1993. godine, da je cilj bio trajno ukloniti muslimansko stanovništvo iz BiH, kao ni to da je na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio predsjednik susjedne, samostalne i suverene Republike Hrvatske. 

Iz čega proizlazi da je Hrvatska izvršila agresiju na susjednu BiH.

Svega toga nema u Deklaraciji o Domovinskom ratu, koju je u listopadu 2000. godine potpisao tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, a usvojila vladajuća koalicija na čelu s Ivicom Račanom. Uz izdvojeno mišljenje Vesne Pusić.

Naime, u drugoj točki te deklaracije jasno stoji da je "Republika Hrvatska vodila pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica".

A u točki 4. dodaje se kako je "temeljna vrijednost Domovinskog rata uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske".

Ne spominje se tamo nikakva Bosna, naročito ne Herceg-Bosna, ne spominje se nikakva agresija - osim da je nije bilo- ne spominje se nikakav udruženi zločinački pothvat, nikakvi logori, ubojstva, protjerivanje, vojna intervencija, secesija ni pripojenje, a bogami ne spominje se tamo ni Franjo Tuđman.

Onaj kojem je Split nedavno podigao spomenik.

Tako da Haaški sud još ima vremena proučiti tu slavnu Deklaraciju o Domovinskom ratu u kojem je hrvatska politika proglasila svoju istinu o onome što se događalo devedesetih, pa stigne u drugom stupnju postupiti kao i povodom onog drugog Tuđmanova zločinačkog pothvata i donijeti oslobađajuću presudu.

Hrvatska se tako ne mora previše zabrinjavati oko današnje presude šestorici BiH Hrvata. Barem ne još.

Ali što ako u žalbenom postupku taj famozni Tuđmanov zločinački pothvat ipak ostane?

Hoće li Hrvatska naglo mijenjati Deklaraciju o Domovinskom ratu, i to opet u vrijeme vladavine SDP-a? Hoće li preformulirati tu famoznu drugu točku koja bi mogla glasiti ovako: "Republika Hrvatska vodila pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome (osim prema Bosni i Hercegovini) u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica (kao i prirodnih granica kako ih je zamišljao Franjo Tuđman)".

Ne bi to predstavljao veliki problem. 

Kako se proglašavala jedna istina, može se sada proglasiti i neka druga. U skladu s vremenom i događajima.

Pa se onda može zdušno krenuti u poštivanje točke 7. Deklaracije u kojoj "Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti".

Do tada nam ne preostaje ništa drugo nego da se te deklaracije držimo "k'o pijan plota", da je čuvamo "k'o oko u glavi", da je citiramo "k'o riječ Božju".

Ili možemo naprosto izglasati neku novu.