U starozavjetnoj priči siromašni Jakov obećava Lebanu da će sedam godina čuvati njegove ovce kako bi mogao oženiti Lebanovu kćer, lijepu Rahelu. On svoj dio pogodbe ispunjava besprijekorno i u noći sedme godine djevojka biva uvedena u njegov mračni šator.
Ujutro, Jakov s užasavanjem shvaća da nije dobio lijepu Rahelu, nego njezinu ružnu sestru Leah. Noć je proveo s tlapnjom za koju je robovao i koju je sanjao sedam dugih godina...
Mnogi su ljudi sanjali kapitalizam kao lijepu Rahelu. Šime Đodan obećavao je da će dijaspora poslati stotinu milijardi dolara kad Hrvatska postane samostalna.
Tuđman je obećavao Kaliforniju. A onda smo se probudili u ortačkom kapitalizmu najgoreg tipa, s Leah u željeznom zagrljaju. Neki nas sad uvjeravaju da je to samo faza, i da će sve biti u redu kad se manje poteškoće na inače dobrome modelu otklone. Tako su nas uvjeravali i u prošlom sustavu - “ovo sad nije socijalizam, socijalizam će biti besprijekoran, ovo je samo prijelazna faza”.
Nije tako - u oba slučaja to je ideološka laž.
Ono je bio socijalizam. Ovo je kapitalizam. Temelj kapitalizma čini uvjerenje da je “sebičnost nizak, ali solidan temelj”, kako je napisao John Locke. “Sebičnost je nešto izmišljeno”, govorio je Hegel.
Poslodavac koji radi da se obogati, iz naizgled sebičnog motiva, zapošljava ljude, diže BDP, radi infrastrukturu - na kraju sve ide u korist općeg dobra.
Todorić, Dalić, Škegro, Šavorić, Ramljak... nisu socijalisti niti sveti Ante.
Oni rade iz sebičnih motiva, kao i mi. Svatko od njih maksimalizirat će svoje koristi dok ga neka sila ne ograniči - najbolje, zakon, demokratska javnost, mediji, na kraju država, tijela represije. Ovdje je država izgubila tu ulogu, ona je postala ortak ortaka.
Birajmo drukčije, birajmo bolje, poštenije. Nadzirimo ih. Ograničavajmo njihovu vlast, jer će oni ograničiti našu slobodu i naš život. Zlo se neće povući samo od sebe.
Možda ćemo cijeli život provesti s Leah, ali to ipak ovisi o nama...