Ne razgovaram o temama koje su mi naporne, ne ispijam besmislene kave, bez problema prekidam sugovornika u pola rečenice i kažem da me to ne zanima i da neće imati nikakve koristi od toga da i ja budem uzrujana kao on.
- Ti si sebična!
- Da, jesam. Ful.
- Dakle ne mogu s tobom podijeliti svoje probleme
- Možeš ako tražiš savjet. I ako ti ga ja mogu dati. Ali ne želim slušati o tome kako je sve otišlo u k.., ljudi su pokvareni, svijet više nije ono što je bio, itd. To je tvoje. Samo bi se uzrujala i hod bi mi trokirao. Jesi vidio kako to utječe na moju motoriku? Dođi do mene, skuhat ću ti večeru, možemo gledati neki film, smijati se.. E, to ti mogu dati.
Ne želim pričati o tome kako je sve sranje.
Mom frendu tada nije to bilo OK i nestao je na nekoliko mjeseci. Kad mi se pola godine javio, čovjek se preporodio. Sam se šutnuo u dupe i promijenio nešto. Jer uvijek sami znamo što je nabolje za nas. I bahato je misliti da znamo bolje što nekom treba. Bahato. A ipak smo svi mi puni super savjeta i rješenja za druge.
Sebična. To grozno zvuči ali ta riječ može imati puno značenja. Meni je to najbolje što sam otkrila. I voljela bih da su svi malo više sebični u smislu da su nježni i obzirni prema sebi i da zbog toga mogu suosjećati sa ljudima oko sebe.
Ja mislim da ne mogu znati što je ljubav dok ne volim samu sebe. Ne mogu voljeti svog sina, mamu ni čivavu ako ne volim sebe. Kako bi razumjela da ih boli ili da se boje, kada prema sebi nemam suosjećanja? To je ona "Ljubi bližnjeg svog, kao samoga sebe". Ali tko tu voli samog sebe? Stavila sam se na 1. mjesto.
Postala sam obzirna prema sebi i prestala sam se prisiljavati na išta. Zavoljela sam sebe ovakvu kakva jesam: fizički nemoćnu koja ustajem i borim se svaki dan.
Primjećivala sam male pobjede i pohvalila bih se, svaki dan. Ljudi su mi počeli govoriti da ih inspiriram i ulijevam im snagu. Bila sam dobra prema sebi i počela sam sjajiti iznutra. Postala sam bolja mama, sestra, kćer. Pa i frend.
Oni koji su me voljeli, nisu se više brinuli za mene. Ja sam se pobrinula za sebe i to tak treba i biti.
Prošlo sam ljeto bila jako tužna zbog prijateljice koja je otprilike istovremeno upala u centrifugu života kada i ja, pa smo (godinama) zajedno plakale, smijale se, opet plakale i kovale planove za jednom kada sve to prođe. Godine su prolazile, ja sam se počela buditi iz svoje bolesti i opet zavoljela život. Nije mi se više vrtjelo, imala sam volje i snage za cijeli dan i to je bilo nešto novo za mene. Kao Pepeljuga koja je spavala pet godina. A kad bi se čula s njom na našem Skype sessionu, i rekla joj neke super vijesti koje sam imala, ona se nije veselila sa mnom, bila je tužna. Vrijeme je prolazilo. Ja sam se postepeno izvlačila iz rupe u kojoj sam bila i vidjela sam sve više svjetlosti. No o tome nisam mogla pričati pred njom.
Skužila sam da mi je neugodno zbog svake male pobjede. Moja je sreća bila gotovo neukusna pred njenim čemerom.
Površno je slušala o tome i rekla bi nešto u stilu; ah lako tebi, imaš to i to... Pokušavala sam je oraspoložiti činjenicama: razvod na tvom zdravlju nije ostavio ni traga, imaš dvoje predivne, pametne zdrave djece. Imaš sebe. Nisi izgubila sebe. Ti nisi tvoj brak, tvoja kuća, posao, nekretnine, ti si toliko više od toga!... Ali to je i bio problem – ona je izgubila sebe.
Neki dan sam čitala tekst o ovisnosti o tuzi. Poznajem taj feeling. Tuga je jako zavodljiva i tako lako se vraća u njezino tamno naručje. Been there, done that.
Tako je lako predati se i plakati.
Taj očaj mi je i dalje za petama i ponekad me uhvati nespremnu, ali samo još ponekad u danima PMS-a i tada sam još više zahvalna što sam mu uspjela pobjeći.
Ta prijateljica i ja, prestale smo se čuti početkom ove godine jer je poludjela kada sam joj jednog dana rekla - Dosta! Ne mogu više slušati o tome što se dogodilo, dosta! Moraš se maknuti iz toga! Želim ti dizati raspoloženje, nema nikakve koristi da budem u bedu kao ti! Rekla mi je da se pogledam kakva sam – ja ću njoj nešto pričati... Pravi udarac iz nižeg ja. Ispod struka. Prekinule smo razgovor, a ja sam se još dugo poslije hrvala s tim što mi je rekla i pitala se jesam li ja sve to umislila i imam li zaista razloga za sreću i nadu? Pitam ja vas: jel' to tako rade prijatelji? Tako se razgovaraju?
Prošla je godina dana. Na moru sam s frendicom. Ona se još druži s njom i sada je ona spašava. Kratkoročnim kreditima i dugim Skype razgovorima. U njenom životu i dalje vlada drama. Jedina razlika je u tome da je taj teret preuzela druga frendica. Pričamo o njoj i zaključujemo da joj nije tako loše kao što mi mislimo da je. Nije. Dobro joj je. Odnosno, nije joj dovoljno loše da se pomakne s mjesta. To znam iz osobnog iskustva.
Jednom kad ti voda teče u grlo, učinit ćeš sve.
To nije bilo prijateljstvo. Beskrajno slušanje problema frenda koji ne traži rješenje. Samo opijeno pripovijeda o velikoj nepravdi koja ju je zadesila. To je ovisnost o tuzi i uloga žrtve. Njoj ne treba savjet ni pomoć jer će je odbiti. Ako išta promijeni, neće biše biti žrtva sudbine. Sama protiv svih. Maknula sam se i to je bilo najbolje za nas obje.
Zaključak: Nikada nikome ne možemo pomoći ako on to neće. Ne želi. Ima ljudi koji kukaju i ne žele naš savjet. Oni kukaju zbog ufura u svoju ulogu žrtve.
Onaj koji ima problem i želi ga riješiti, neće dugo pričati o tome. Učinit će nešto. Prijatelj ti je onaj koji se raduje s tobom. To je teže nego da tuguje sa tobom. Pravi junaci su oni koji uživaju u tvom uspjehu i sreći. A ne taj frend koji će ti "otvoriti oči" i reći ti kako nisi baš tako uspješna ili sretna kao što si mislila. I malo će te prizemljiti. Dobronamjerno. Kakva laž. Kad neko koristi "znam ja to, ali" – možete biti sigurni da nisu došli po savjet nego po publiku za naricanje i kukanje.
"Sve ja to znam, ali" je rečenica žrtve. Žrtve trebaju publiku i divljenje. Ne trebaju pomoć. Od rješenja se tresu temelji njihove uloge žrtve. To nije dobrodošao savjet.
Sebično biram razgovore koje vodim, ljude s kojima se družim, filmove koje gledam i stvari kojima posvećujem svoje vrijeme. Kad malo pometeš pred svojim pragom (i izvadiš brvno iz oka svoga) svijet izgleda puno vedriji i pitomiji. Mir počinje s 'ja'. Kužite?
Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.
Ostali Anđini tekstovi za BlogBuster:
- Liječnica je problijedila, a život koji sam živjela samo je nestao
- Pravo na mamu i tatu: Znam da će na kraju sve oluje proći
- Gdje vam je fokus? Svi smo mi često jedna nezahvalna banda
- Kakvi se to roditelji za svoje dijete boje zbog Lidije Bačić?
- Hrvatska je opet ujedinjena dok guzonje bacaju floskule
- 'Vruće vam je? Neka vam to bude najveći problem u životu'
- Svi smo bogati i sretni ali to uzimamo zdravo za gotovo