Da mi daš najpastelnije makarone na svijetu ili najšarenije krafne, da mi daš ruže najcrvenije iz domaćeg vrta, more najplavije na svijetu ili da mi daš robu sve redom s Asosa, nešto fali. Da mi daš jagode domaće nešpricane, najradije bih pitala – A nije bilo jabuke?, iako jagode volim nemjerljivo više nego jabuke.

Da mi daš oblake najšuškavije, prirodu najšareniju i najčudesniju, rokovnike najšljokičastije, haljine najlepršavije, ljubavi filmske, kule i vile iz bajki, nešto mi opet fali pa se sve tješim da nije do mene, da svijet je toga dana sav nikakav, nečaroban i običan i baš ništa čudesno u njemu nema. Ni nebo, ni zvijezde, ni leptir koji je nastao iz gusjenice.

Pa mi se čini da se bliži apokalipsa jer to će kao svijet stati zbog mog nezadovoljstva ne bi li me sačekao dok se ne saberem, mada odavno znam da nije tako. Odavno znam da kiša mora doći prije duge, tunel prije mora, gusjenica prije leptira, ispit prije diplome, četvrtak prije petka.

Ima, s druge strane i srećom puno više, dana kada mi se u sekundi odvrti film: „Vidi nebo, vidi krune od cvijeća, vidi svijet je čudo i sve vas volim i časna riječ da to govorim ja, a ne votka.“ I nije stvar u svim tim stvarima, more je uvijek more čak i onda kad ima plavije i sivije dane, rokovnici su uvijek jednako šljokičasti, haljine uvijek jednako lepršave, oblaci jednako šuškavi. Do nas je.

Svaki dan ispočetka, do nas je. Svakog jutra ispočetka, do nas je. Svakoga jutra kad biramo hoćemo li zakoračiti na lijevu ili desnu nogu, do nas je. Do nas kako reagiramo na život koji se odvija mimo naših zacrtanih scenarija.

Odavno znam, kada smo iznutra posloženi, u stanju smo i sve drugo vidjeti u punom sjaju ili čak i mrvicu boljim nego što je. Možda će netko reći da je malo naivno i glupo vidjeti stvari boljima nego što jesu (osim ako je u pitanju loša veza ili najlon s Ibeja koji ti je došao umjesto vjenčanice, onda je jako glupo), ali prođe život. Bez obzira na to vidio ti u njemu tugu, čemer i jad ili igru, divovske sladolede i kuće od želea s besplatnim cipelama u izlogu.

Da nije prvih dana, ne bismo ni znali da postoje oni drugi i obrnuto. Ali lakše je živjeti ako nam netko stisne ruku govoreći nam da omjer tim danima još uvijek, srećom, biramo sami.

Uz čvrsi stisak ruke, onaj koji vam govori da su stvari puno više u našim rukama nego nam se čini. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.