Starije curice iz njezine vrtićke grupe zezale su je da je predebela samo zato što se sagnula i onda se vidjelo malo smežurane kože. A bila je urnebesno mršava. Sa četiri godine je već imala četiri dečka. Iako, mislim da ni ti dečki nisu znali da su joj dečki. A i prvi susret s bullyjingom imali smo negdje u to vrijeme. Kako je bila sitnija, bila je relativno laka meta i onda su je neke cure gnjavile. Ovaj put ne u vezi izgleda, nego su joj jednostavno govorili da je glupa. I nisu se htjele igrati s njom... I tko zna što sve još. Naravno, došla je uplakana „jer ja nisam takva i to nije lijepo reći“. Tada smo je počeli učiti kako da očvrsne u takvim situacijama jer iskreno, imat će ih bezbroj. Svi ih imamo. Često nam to govore iza leđa, ali ponekad će nam reći i u oči i jednostavno se moramo naučiti nositi s time.

Učili smo je da nije važno što se kaže, nego i tko to kaže.

Pa ako vidimo da te curice ni inače nisu pristojne, onda je vjerojatno problem u njima, a ne u njoj. Polako smo je učili i da sama procijeni ima li smisla ono što govore pa ako nema, da samo odmahne rukom. A najvažnije, vidjela je nas kako reagiramo u takvim situacijama. Ili ne reagiramo. A to nasilnike najviše boli. Kad ne reagirate na njihove ubode. Jer oni žele pažnju, žele dojam da su važni. A nažalost, ne znaju privući pažnju na zreliji način pa rade gluposti. Naučili smo je da se postavi za sebe, ali ne uzvraća istom mjerom. Jer samo zato što oni naprave nešto ružno, ne znači da je i njoj to dozvoljeno. I onda smo to učili, i učili, i učili... I učili. Najviše smo učili gdje je ta tanka granica da se postavi za sebe, ali ne uzvrati istom mjerom, istom uvredom, istom besmislicom. Trebalo nam je nekoliko godina da joj to uistinu zvuči logično i da ne doživi osobno napad nekog bullyja.

Jedna od lijepih stvari kod djece jest što kažu sve što im padne na pamet. A jedna od ružnijih stvari jest - da kažu sve što im padne napamet. Nekad im na pamet padnu gluposti pa onda vrijeđaju i zlostavljaju one manje ili samo osjetljivije. Nanjuše slabost. Instinktivno prepoznaju najlakši plijen. A danas im je to još i olakšano jer smo svi konektirani. Stalno. Cyberbullying je realnost svakog djeteta. Jer ako se slučajno nije dogodilo izravno njemu, sigurno se dogodio njegovim prijateljima, svi su osjetili posljedice. I možda će netko reći da je to blaži oblik nasilništva jer ti ništa nije rečeno u lice, ali zapravo je podliji.

Kada je u moje vrijeme netko želio nekoga uvrijediti, napisao je to na vratima školskog wc-a i to je možda vidjelo 12 osoba taj dan. A danas se to napiše na nekoj društvenoj mreži i to može vidjeti 1200 ljudi.

I to može sljedeći dan biti glavna priča u školi tako da se neugoda nastavlja. Sram je potencijalno veći, a i strah. Iako nije izrečena u lice, takva uvreda može boljeti još i više. I postoji još nešto... Kad te skriva tipkovnica, osjećaš se hrabrije pa lakše možeš izgovoriti neke gnjusnosti. Vidimo to svaki dan po komentarima na raznim portalima i društvenim mrežama. Lakše je preko tipkovnice prevaliti ono što će možda zapeti u grlu. I onda si daju oduška. I odrasli i djeca. Pa što mislite od koga djeca nauče tako krasan jezik?

Upravo je to jedan od razloga zašto smo dugo oklijevali kćeri dati mobitel. Prošle je godine krenula autobusom u školu pa smo joj dali neki sat koji samo prima i ostvaruje pozive, ali ne može se spojiti na internet. I to je funkcioniralo sve dok ga nije izgubila pa smo joj baš ovih dana odlučili dati mobitel, ali isto bez interneta. Razgovarao sam s drugim roditeljima i klinci su u bezbroj WhatsApp grupa i stalno vise na mobitelu, a to nikako nismo htjeli. Znamo da je odgovorna pa neće odgovarati na nepoznate brojeve i strancima slati svoje slike, ali nas je brinulo da će previše visiti na mobitelu. A brinulo nas je i da će je netko gnjaviti online. Pa je sada polako pripremamo za to. Kao da je neki profi borac i očekujemo da će uskoro u ring. Nastavlja se na lekciju koja je krenula još u vrtiću. Da ocijeni tko govori, a ne samo što se kaže. Da sama procijeni ima li ikakvog smisla u onome što je rečeno. I da se postavi za sebe, ali ne uzvraća istom mjerom. E da, i da prihvati da će netko drugi povjerovati u te izrečene gluposti. To je posebnost cyberbullyinga. Kako mnogo više ljudi može vidjeti što se govori, uvijek će biti mnogo onih koji će povjerovati u gluposti. I to nije jednostavno savladati. Realno, brojni odrasli to ne znaju pa nije ni čudo da djeci ide posebno teško. Ali ide nam, nekako, korak po korak.

Jer naravno da će društvene mreže biti dio njezina svijeta. Ne smijemo biti metuzalemi koji će se pretvarati da će klinci odrastati kao i mi i da će se družiti kao i mi.

Naravno da se sve promijenilo i jednostavno moramo ih pripremiti za to. Na kraju krajeva, danas je to jedna od važnijih roditeljskih dužnosti jer će velik dio vremena provoditi online. Ali ako se mi s njima povežemo offline, vjerujem da možemo imati povjerenja i u njihov online život. Dok se mi povežemo u ovoj običnoj, sporoj stvarnosti, vjerujem da ćemo lakše savladati izazove i te brze, online stvarnosti. I zato ih trebamo učiti kako da se nose sa bullyjima u ovoj klasičnoj stvarnosti - riječima, savjetom, ali i primjerom. Tako će biti spremniji da se nose i s cyberbullyima.

Ne kažem da je to lagano, ali iskreno, tko je ikad rekao da je lagano odgojiti zdravo, samosvjesno i samopouzdano dijete...

Kako se nositi sa svim izazovima koji očekuju vaše dijete u online svijetu saznajte na videu niže.
Wiener osiguranje odlučilo se pozabaviti ovom problematikom i pomoći roditeljima da osiguraju sigurnost svoje djece na internetu.