Dok ovo ukucavam, štrajka još nema, kad vi ovo budete čitali - možda će ga biti. U svakom slučaju, u svlačionicama pod Tornjem ozbiljno se razgovara o štrajku, o novoj obustavi rada nakon tri godine relativnog mira. Barem što se toga tiče...

Igračima je prekipjelo nakon što su u dosadašnjem dijelu sezone dobili pola plaće. Domaćim igračima, jer bi Amerikanci već bili negdje po Amerikama da nisu plaćeni - tako je oduvijek bilo, tako će uvijek i biti. Ako bih smio dodati, čak ni novac nije presudan problem, presudno je to što se nitko iz vodstva kluba ne usuđuje spustiti do svlačionica i objasniti im situaciju.

Ne znam kako biste vi reagirali na vijest o štrajku u Ciboni, ali mene prođe jeza kad pomislim da jedna jedina slika iz Vidoševićeve kolekcije vrijedi koliko i godišnji ugovor najskupljeg igrača Cibone, a sledim se kad pomislim kako se paralelno s diskusijom o štrajku vodi i diskusija o Sportskoj televiziji, gdje one koji su se vrhunskim sportom bavili vrijeđaju oni koji su od tog njihovog bavljenja sportom vrhunski živjeli i zarađivali. I još žive i zarađuju.

Nebrojeno sam mnogo puta pomislio, sigurno puno puta i napisao, ali nije loše opet ponoviti - ulazak politike, kao umjetnosti manipulacije, u sport je katastrofalan jer manipulacija koja je sama sebi svrhom u sportu treba donijeti i konkretne rezultate. A to politika ne razumije. Kao što u ovom konkretnom slučaju ne razumije da potencijalno obraćanje javnosti sa strane igrača - kao najveći mogući grijeh podložan najvećim mogućim sankcijama - ne mijenja činjenično stanje, i nojevsko guranje glave u pijesak samo produljuje agoniju.

Tanka je linija između umjetnosti manipulacije i šibicarskog varanja, teško ju je prepoznati, a još je teže sam sebi priznati da je ta linija prekoračena.