Uspoređivanje američke i hrvatske košarke nema nikakvog smisla, to su različiti svjetovi. Ali opet... Neke se pouke daju izvući. Uzmimo, recimo, Indiana Pacerse - netom su osvojili Istok ispred favoriziranog Miamija.

Jeste li znali da je ta organizacija tek 16. u NBA ligi po ovosezonskom budžetu? S čak 35 milijuna manje od najskupljeg Brooklyna i 13 milijuna manje od Miamija? Da je najplaćeniji igrač Indiane, Hibbert, tek 29. po primanjima u NBA, da je bio tek 17. izbor drafta i da su ga iste te večeri Pacersi “ukrali” Torontu? Da je među 15 igrača Pacersa samo šest odabrano u prvoj rundi drafta?

I jeste li znali da je arhitekt ovih Pacersa, Larry Bird - jedini čovjek u povijesti koji je bio igrač, trener i dužnosnik godine u NBA ligi - medijima dostupan otprilike kao Greta Garbo ili Howard Hughes? Dakle, nikako... Tijekom pretpostavljenog finala doigravanja na Istoku, između Indiane i Miamija, vjerojatno će negdje pecati.

U pobjeđivanju novac ipak nije najvažniji, samopromocija nije nužna, ponekad je najvažnija vizija. Samo što u NBA ligi ima vremena za realizaciju vizije - Pacersi se restrukturiraju gotovo deset godina, od legendarne tučnjave s Pistonsima, koja je “rasturila” prethodnu uspješnu generaciju.

Što da čovjek radi ovdje, gdje se u sportu živi od dana do dana, stalno pod presingom rezultata, Uskoka, neplaćanja i pritiska roditelja, koji mogu odvesti djecu iz kluba zbog nepovjerenja u sustav? 

Kao što je tata/trener Žganec odveo sinove iz Trnskog taman uoči Lige za prvaka. Na što ima puno pravo jer ima biološku i moralnu obavezu voditi djecu kroz život na način koji smatra najboljim za njih. A to, opet, pokazuje da i kod nas ima vizionara; samo ne na sistemskoj nego na obiteljskoj razini.