Slučajno sam sreo jednog od Ciboninih “insidera”, na mjestu na kojem se inače ne traže i ne nalaze Cibonini “insideri”, i pristojno sam se javio kako bih čestitao na senzacionalnom osvajanju regionalnog naslova.

Neočekivano, čovjek me uzeo za ruku i poveo malo na stranu prije no što sam uspio išta kazati, i rekao mi: “Čestitam”. Na čemu? Pa na onom tekstu. Na kojem tekstu...? Aaa, onom u kojem prizivam fuziju Cibone s Cedevitom! Ne, susret se nije dogodio, i ne, sve sam ovo izmaštao. Dogovoreno.

Ali potaknut susretom koji se nije dogodio,  nastavljam tamo gdje sam stao prošli tjedan - a u međuvremenu mediji nemilosrdno eksploatiraju “vukove” i malog Šarića koji je neki način već postao v.d. igrač Cibone - uvidjevši da je Cibona beogradskim utakmicama postala jako vruć krumpir, topliji no što sam i ja mislio da jest. Cibona = Grad, to je valjda jasno. 

A Grad će iskoristiti svaku priliku, ova je stvarno idealna, da promovira sebe. Nikad nije prerano da se krene u predizbornu kampanju! Bez obzira na stvarno stanje, koje kaže da Grad sam ne može voditi klub koji je ušao u Euroligu, kao što ga nije mogao voditi sam ni dok je bio na europskoj margini proteklih godina. Nije mogao, a vodio ga je - eto vam apsurda u suvremenom sportu u Hrvatskoj. 

Onaj termin fuzija možda nije dovoljno politički korektan, možda bi trebalo govoriti o strateškom partneru; dakle, ako Cibona hitno i pod svaku cijenu ne nađe ozbiljnog strateškog partnera, koji shvaća koliko je projekt Eurolige ozbiljan, zahtjevan i skup, klub će biti anihiliran. Prije tri godine to je izbjegnuto metodom ćiribu-ćiriba (doslovce), ali sad je, čini mi se, sve još puno dramatičnije.