Puno se pisalo i pričalo o sudačkim nepravdama proteklih dana, od oštećenog Hajduka, preko Ćirinih uvreda, kuknjave rukometaša i hokejaša, do košarkaša Cedevite kojima su suci u zadnjih mjesec dana napravili sve zlo svijeta. Svaki put kad protagonisti spomenu suce - devalvira se ozbiljnost tih riječi. No kod nas je jedan od nacionalnih sportova vrijeđati suce kad se od to može, i tu lijeka nema, niti će ga ikad biti. 

Kvragu, najjednostavnije je suce upotrijebiti kao alibi za neuspjeh. Oni su ionako nužno zlo. Sve ovo što se događalo u zadnje vrijeme je nula u usporedbi s onim mahanjem Krečaka kojim je odlučeno nogometno prvenstvo ‘99. To je sjajno - ni dan danas nitko živ sa stopostotnom sigurnošću ne može reći je li mahnuo ispravno, po pravilima i savjesti, ili nije. Vjerojatno ni on sam. 

Kao što nitko živ ne zna je li lopta Geoffa Hursta, kojom su Englezi osvojili SP ‘66., prešla gol-liniju. To su sudačke odluke koje su ušle u povijest. A ako se sjetimo nekoliko velikih sudačkih nepravdi, ne ‘diskutabilnih odluka’, vidjet ćemo koliko je ovo naše prepucavanje ‘za i protiv’ banalno.

Recimo, ‘božja ruka’ Maradone u četvrtfinalu SP-a ‘86., kad je Argentina izbacila Englesku i kasnije uzela naslov. Ili, Henryjeva ruka kojom je Francuska izbacila Irsku iz kvalifikacija za SP 2010. Sve one lopte koje su dokazano prelazile gol-linije nećemo ni spominjati... 

Ili, blokada Stojka Vrankovića na Monteru kojom je Pao dobio Barcu u finalu Eurolige ‘96. To je bio čisti koš jer je lopta udarila u tablu prije no što je bila skinuta. Stojko je neupitno naš povijesni sportski junak, a potez karijere mu je neregularan. Eto vidite kako su sudačke nepravde zapravo relativne.