Nakon ovih utakmica naše nogometne reprezentacije ozbiljno se pitam kako bi izgledao medijski dan bez nogometa. Što bi se dogodilo da jedan dan, samo jedan dan, samo jedan jedini dan, domaći mediji jednostavno odluče preskočiti nogomet. Da odluče šutjeti, da ne prenose izjave aktera, da ne analiziraju, da ne komentiraju i kolumniraju.

Bi li se imalo o čemu drugome pisati i govoriti? Bi li to izazvalo revolt čitatelja/gledatelja/slušatelja? Ili bi se čuo kolektivni pad kamena sa srca, traaaaas, pa onda aaaaah, “barem jedan dan slobode”? Bi li to olakšalo ili dodatno otežalo život i rad samim protagonistima? Koga bi krivili i okrivili ako se mediji ne bave njima? 

A sve mi je to prolazilo kroz glavu samo zbog toga što se u proteklih desetak dana događao grandiozni deja vu, sve što smo vidjeli i čuli – bilo je ponavljanje. Objašnjenja, alibiji, napadi i obrane, uvlačenja tamo gdje sunce nikad ne sja, servilnost i arogancija, dignuti srednji prsti (verbalno ili stvarno), skakanje u vlastita usta, mislim jedno, govorim drugo, radim treće - sve smo to prošli. I stalno prolazimo, ako nogomet prebacimo na politički teren.

Isprazna retorika i apsolutno ništa drugo. Sport i politika kod nas ne idu jedno bez drugog, vrijeme je da shvatimo kako su nogomet i politika, nažalost, i postali jedno te isto, sjedinili su se u protuprirodnom bludu. Ma kako to teško bilo priznati. Da se saborska zasjedanja odvijaju na nogometnom stadionu i da se ulaznice naplaćuju, čuli bismo ista skandiranja i iste zvižduke kakvi su se čuli na Maksimiru. Uz jednu bitnu razliku: stadion bi bio pun puncat, a nefiskalizirani tapkaroši bi imali posla preko glave.