Uvijek preispitujem teze koje želim plasirati. Otišao sam na hokej u Dom sportova ponovno provjeriti je li doista hokej iskoristio priliku koju su propustili ostali naši sportovi. Pitao me frend: 

“Budi li u tebi ovo mjesto neke uspomene?”, aludirajući pritom na ona slavna vremena Cibone, koja je također ondje igrala. 

Ne, ni najmanje. Debela prošlost koja se nikad neće ponoviti.

I nisam išao oživiti uspomene, išao sam se pitati ono mladendelićevsko “Je li to moguće?!”. Je li moguće da će hokejaše ove sezone gledati 200.000 stanovnika Zagreba tijekom sezone KHL-a? Više no što će gledati sve nogometne, košarkaške, odbojkaške i rukometne utakmice zajedno na gradskom teritoriju u istom razdoblju? Čini se da je moguće... 

Dolaze ljudi, pijuckaju, grickaju, gleduckaju, navijuckaju. I više nitko ne postavlja pitanje “Koliko će trajati?”, pitanje s početka renesanse Medveščaka. Nek’ traje što dulje. Veliki i mali, debeli i mršavi, kosmati i ćelavi, akademici i šljakeri, biznismeni i nezaposleni, na hokeju su ujedinjeni i izolirani od šugave hrvatske realnosti izvan dvorane. Nitko ne navija protiv, navija se za. 

Nema tome dugo, sjedio sam na tribinama u Kranjčevićevoj ulici gledajući Dinamo i Lokomotivu u praktički prijateljskoj utakmici. U redu iza mojega sjedio je otac sa sinom, sinek od svojih sedam do deset godina razvio je Dinamov šal i nejakim glasom je cijelu utakmicu sipao psovke na račun ni krive ni dužne Lokomotive najvulgarnijim kočijaškim rječnikom. 

Pitanja u nagradnoj igri glase: 1. gdje je taj rječnik i tu mržnju pokupio?, 2. zašto ga otac nije upozorio?, 3. kad ću ponovno gledati nogomet uživo? i 4. veselim li se ponovnom odlasku na hokej?