Nekako mi se čini da se sva draž sporta ovih dana utjelovila u Tonyju Parkeru. Prije tri mjeseca izgubio je NBA finale za jednu jedinu loptu, onu pogođenu tricu Raya Allena u šestoj utakmici finala, kad Spursi nisu radili prekršaj, a njihov trener Gregg Popovich na pitanje ‘zašto?’ odgovorio je protupitanjem: ‘To je europsko pitanje, nije li?’.

Prije tri dana osvojio je prvo europsko zlato u povijesti za francusku košarku, uzevši onako usput i MVP trofej, opet za jednu jedinu loptu u polufinalu sa Španjolcima, birajte koju.

Možda Claverova promašena trica u produžetku, možda pogođeno slobodno Ajinçe kojim je izjednačio rezultat pri kraju regularnog dijela, možda još neki od ukupno 110 šutova na toj utakmici. Ili 33 izgubljene lopte. Ili 76 skokova. Iskusniji i pametniji naučili su me da se količina sreće i nesreće u sportu, pa i u životu, uvijek poravnaju, samo je pitanje u kojem vremenskom periodu, i strpljenje će biti vrednovano i nagrađeno. Makar je Parkera i faktor sreće blasfemično spominjati u istom tekstu, u istoj rečenici...

Taj kompjutor zamaskiran u ljudsko biće ide u susret sudbini i lovi je, ne čekajući da ga sama sustigne. Prvo će pokušati razigrati suigrače, da vidi na koga može računati, a kad vidi da ni na koga ne može računati, a bilo je i takvih tekmi - igrat će sam i odlučit će sam. Da bi sutradan ponovio isti proces.

“Košarka je kolektivni sport u kojem odlučuju pojedinci”, rekao je davno Mirko Novosel. Zapamtio sam to dobro i dugo sam čekao pravu priliku da tu misao uvalim u neki tekst.