Manje-više iz čiste radoznalosti pohodio sam skupštinu hrvatskih olimpijaca, iako tamo po prirodi stvari pripadam, iako tamo ima dosta dragih ljudi koje sam upoznao osobno ili kroz svoje i njihovo javno djelovanje.

Nekad nisam imao vremena za te (smatrao sam) piz.....e, onda sam bio revoltiran jer se status sporta i sportaša mijenjao samo nagore, pa sam postao apatičan kao i većina oko mene, pa sam se zainteresirao kad su ti olimpijci (ili: mi olimpijci) postali predmet javnog vrijeđanja, gotovo ismijavanja, karijernih administrativaca u sportu. 

Skuština je bila - jao meni – “vodenica”. Čim riječ imaju političari, kojih i među sportašima ima, i koji misle da moraju nešto kazati, vole slušati sami sebe, a da u području javnog djelovanja nisu ostavili ni najmanjeg traga, mora biti tako. Zakuhalo se kad su se javili splitski olimpijci - blagoslovljen bio taj mentalitet “mi smo protiv svega”, koji si utvaram da poznajem - i posljedica njihova istupa bit će prijava Antuna Vrdoljaka etičkom odboru HOO-a. 

Ne treba očekivati ništa od te prijave, okoštalo tkivo krovne institucije našeg sporta probat će “stisnuti i prdnuti”, kao i puno puta do sada, ali je poruka sa skupštine jasna - “mi nismo samo hrpa mišića koja se s godinama polako pretvara u masno tkivo i masa kojom se lako manipulira”. 

To heterogeno društvo možda će ipak postati tijelo koje valja respektirati. Ako sportska elita države, u rasponu od sveučilišnih profesora do nezaposlenih trenera, od hrvača do gimnastičarki, bude jedinstvena, nekome će valjda iz stražnjice u glavu ipak doći da imaju nešto ponuditi ovoj državi u nezaustavljivu “fade outu”.