Svi krediti igračima i struci Cibone na neočekivanom otimanju regionalne lige – ne znam kako bih to drugačije nazvao nego otimanjem. Kao da su usred svadbe kidnapirali mladu... i to pred očima zapanjenih i ukočenih uzvanika... prije nego što je brak uopće konzumiran. 

Proslave su uvijek ugodne, super je popiti nekoliko gemišta ili piva (što li se već danas na proslavama pije) previše, ali uvijek mora doći otrežnjenje. I glavobolja uz otrežnjenje. A glavobolja će stanje stvari nužno postaviti ovako: Zagreb ima dva euroligaša, što odlično zvuči, ali za nekoliko mjeseci će se teorija pretvoriti u praksu i ta dva euroligaša doista moraju početi igrati najelitnije europsko natjecanje.

Tko će to platiti, tko će to gledati, gdje će se igrati i, zaboga miloga, koji će mađioničar iz kojeg šešira izvući 25 igrača euroligaške kvalitete za ta dva kluba? Koliko sutra, odnosi Cedevite i Cibone, danas bismo ih mogli nazvati i zdravim rivalitetom, vrlo vjerojatno će početi sličiti na odnose dva dojučerašnja beogradska euroligaša, Partizana i Zvezde. Koji su od gledanja jedan drugome u tanjur došli do otvorene mržnje i vrijeđanja.

“Ovaj grad nije dovoljno velik za oboje”, kao na Divljem zapadu.

Imaju li Zagreb i Hrvatska ijedan, ali ijedan jedini, preduvjet za (p)održavanje dva euroligaša? Nemaju ni za jednog, to nas uči povijest! Znam da se bavim blasfemijom, znam da je jedna prilika za propuštena, znam da jedni imaju autoritet zdravog kapitala i programa, a drugi autoritet povijesti i rezultata, ali – možda je opet došlo vrijeme za razgovor o fuziji u neku Cibovitu ili Cedebonu.

Za početak uz, recimo, kakav zdrav obrok bez alkohola za gospodu Tedeschog i Lovrića. Sinergija javnog i privatnog kapitala eventualno bi mogla jamčiti stabilnog euroligaša za Zagreb i Hrvatsku, dok će sve ostalo biti kolaps. I to višestruko gori od onih kolapsa koje smo već proživjeli.