Gledate li Eurobasket? Naravno da gledate, u istoj onoj mjeri u kojoj ste ignorirali košarku do prije 10-ak dana, sada ste za nju zainteresirani. Tipična hrvatska priča – interes je posljedica rezultata, svi vole pobjednike i žele se s njima identificirati, nitko ne voli gubitnike i prepušteni su zaboravu. 

Čuli ste i pročitali svašta - za sve članove slovenske ekspedicije, od izbornika Repeše do igrača najbližeg fizioterapeutu na klupi, našlo se mjesta u medijima. I neka se našlo, napokon se košarkaši ne moraju zbog nečega ispričavati javnosti i tražiti alibije, napokon ne moraju objašnjavati sticaj nesretnih okolnosti i manjak sreće, kao što su objašnjavali u proteklih 18 godina. Društvo od kojeg nitko ništa očekivao nije – već je napravilo puno. I prije tog tradicionalno fatalnog četvrtfinala, odradili su posao iznad očekivanja i imaju puno pravo na emitiranje (samo)zadovoljstva. Napokon se ne traži krivac... 

Sjetimo se - dežurni, čak ne dežurni nego stalni krivac kroz povijest neuspjeha bio je predsjednik Saveza Danko Radić. To je bila konstanta, uvijek ista priča, samo ga je bilo izazovno uvijek ponovno okrivljavati, navodeći nove uzroke i stare posljedice. Evo, kladim se da ga se nitko neće ni sjetiti kad se budu dijelile zasluge. A uzročno-posljedičnim vezama Danko bi trebao imati isto onoliko zasluga za dobar rezultat, koliko je imao krivice za loš rezultat. Zgodan paradoks, nije li? I još jedan dokaz Einsteinove teorije relativnosti. Nažalost, Danko je i dalje u teškom zdravstvenom stanju po operaciji srca koju je prošao i možda ovo nije pravi trenutak za spominjanje njegovog imena u ovom tekstu i kontekstu. Ali, ako ne sada, kada onda?