Zagrebački prosvjed protiv Istanbulske konvencije pokazao je nemoć, crkvene i izvancrkvene, klerikalne i pravaške desnice. Na “pitanju svih pitanja” oni su na Trg uspjeli izvesti tek 8000 ljudi. To je fijasko. I to nije slučajno. Kakva god, naime, bila predodžba o moći, snazi i utjecaju crkve ili pravaša, Hrvatska je ipak sekularna zemlja lišena radikalizma, osobito vjerskog.
Da, gotovo 90 posto građana jesu katolici, ali niti su svi među njima praktični vjernici niti su fanatici. Mnogi su običajni vjernici, sakupljači sakramenata, nastavljači tradicije, oportunisti... Vjernika vehabijskog tipa vrlo je malo. Politički, Hrvatska je centar. U vladi su pravaši bili manje puta od manjina.
Svi su vodeći hrvatski političari bili antiklerikalno raspoloženi, od Starčevića do braće Radić, od Mačeka do Tita, od Pavelića do Bakarića, pa i Tuđmana, koji je pod kraj života postao vjernik, ali se Živko Kustić i Franjo Kuharić nikad nisu složili u tome je li to bilo iskreno. Da je biračko tijelo klerikalno raspoloženo, ne bi Mesić dva puta dobio izbore s 1,4 milijuna glasova (oko 65 posto) niti bi ih dobio Josipović.
Da je Kolinda u kampanji govorila onako kako govori u mandatu, imala bi desetke tisuća glasova manje. Obiteljski pokret, desnica i Crkva spremaju u Splitu novi prosvjed protiv Istanbulske konvencije. On bi mogao biti masovniji od zagrebačkog, ali od tog brašna neće biti političke pogače. U biti, riječ je o pokušaju rušenja Andreja Plenkovića kako bi se na vrh HDZ-a doveo klerikalno formatiran lider, koji bi onda nametao Hrvatskoj fundamentalističke obrasce. Ideja je da Plenkovića naslijedi Stier.
On je pogodan iz dva razloga. Prvo, tvrdi je vjernik i, drugo, ima koalicijski potencijal - on bi iz Vlade izbacio HNS pa vratio Most. No ta ideja ima nerješivu arhitektonsku poteškoću: kako sve to izvesti bez novih izbora? Kolinda bi dala mandat, ruku bi bilo dovoljno, ali sve se to može urušiti, a novi izbori ipak su velik rizik.