Hvala vam na ovoj akciji - to je najčešća rečenica ljudi koji nazovu u razne Call centre. Jednostavno im je drago da netko radi nešto pozitivno, osjete potrebu sudjelovanja, ali i izražavanja zahvalnosti. U utorak sam bio u Call centru Zaklade Ana Rukavina i opet se to ponovilo. Bilo je i djece kojoj je zanimljivo vidjeti tko će se javiti, ali najviše je odraslih koji se samo zahvale! I u glasu osjetiš da to iskreno i osjećaju.

Mislim da takvi ljudi čine većinu ovog društva. Definitivno nisu glasniji, možda nisu ni društveno utjecajni, ali su prisutniji. Njihova su srca sveprisutna. Oni su vaši susjedi, članovi obitelji, prijatelji…

A zanimljivo je da nemamo takav dojam. Većina ljudi misli da su ljudi sebični, egocentrični, da će odabrati da umre njihova krava ako istovremeno susjedu crknu dvije. Misle da su ljudi generalno beskrupulozni i jadni, i naravno da ima takvih osoba. Naravno da ima ljudi koji su toliko siromašni da misle da ne mogu ništa kvalitetno dati nekome. Ljudi koje će usrećiti kada drugi pate. Ljudi koji se osjećaju dobro kada se netko osjeća lošije od njih, ali mislim da takvi čine manjinu društva. A čini nam se da ih je više jer čine većinu naših priča. Samo pogledajte o čemu ste danas razgovarali ili mislili…

Koliko ste puta obratili pažnju na nešto zdravo u vama i oko vas, a koliko puta na nešto što ne valja?

Koliko ste predsjedničkih kandidata poslali u neku stvar, a koliko ste vremena razmišljali što vi možete napraviti da popravite bar svoju okolinu?

Koliko ste puta sebe ili nekog drugoga pohvalili, a koliko kritizirali?

Koliko ste vremena proveli hvaleći osobu koja čini dobro, a koliko ste vremena proveli svađajući se s nekim, online ili offline, uvjeravajući ga da ste vi u pravu. Jeste li nazvali nekoga da mu se zahvalite?

Jeste li sebe pohvalili za nešto?

Jeste li izrazili zgračanje nad nečim ili divljenje u vezi nečega?

I naravno da ne mislim da trebate staviti ružičaste naočale i praznoglavo glumatati da je sve savršeno u nama i oko nas. Nije i nikad neće biti, a rješenje sigurno nije u banalnom samozavaravanju. Naravno da ne tvrdim da bismo trebali gledati samo ono dobro i zanemariti sve što smatramo negativnim. Jer trebamo se boriti i protiv svojih mana, ali i protiv nezdravih društvenih pojava. Ali u borbu za poboljšavanje svog života ili društva uopće, definitivno treba krenuti tako da prvo uočimo ono zdravo. U nama i oko nas.

Jer ako stalno govorite o onome lošem, komentirate o tome na svojim kavama, društvenim mrežama ili sebi u bradu, pa nije ni čudo da ćete biti uvjereni da to loše dominira. Jer dominira vašom svakodnevicom.

Nazvao sam to efektom perceptivnog zrcaljenja. Da, da… znam da ste oduševljeni terminom. Ali zapravo govori o tome da će doživljavanje vanjske stvarnosti odražavati ono što radimo s našom unutarnjom stvarnošću.

Ako u sebi snažnije doživljavamo negativne aspekte, prije ćemo ih uočiti i izvan sebe.

Ako se ne borimo protiv svojih mana, veća je šansa da ćemo druge okrivljavati za njih pa ćemo onda stalno tražiti dežurne krivce za sve i svašta. Umjesto da tražimo rješenja!

S druge strane, ako nam darivanje postane stil života, lakše ćemo uočiti zdravu ljudskost i u drugima. Ako smo zahvalni na onome što imamo u sebi i oko sebe, lakše ćemo uočiti takve crte i u drugima.

I fućka mi se što će cinici reći da je u pozadini altruizma zapravo egoizam. Da je u pozadini darivanja zapravo osjećaj da se mi osjećamo bolje u vezi sebe. Jer oni nemaju pojma.

U pozadini darivanja je ljudskost, ono iskonsko u nama koje žudi za smislom i povezanošću sa sobom i drugima. U pozadini nesebičnosti je želja za slavljem ljudskosti. Zato sam toliko uživao u Call centru. Jer zajedno slavimo ljudskost. Nekako si mislim da i Ana, na neki način, uživa u tome!

I umjesto da samo govorimo o svemu što nam se ne sviđa, trebalo bismo se pitati što možemo napraviti da nam se više svidi naš život, ali i društvo u kojem živimo. Sretno s akcijom!