U kampanji protiv osobe koja se, poput Zorana Milanovića, hvalila da je godinama trenirala boks, spariranje sa Stipom Miočićem postaje glavna vijest s predsjedničina putovanja u SAD.
A u kampanji protiv jednog pjevača, kao što je Miroslav Škoro, pjevanje odjednom postaje državnički problem broj jedan.
Punu minutu i pol Kolinda Grabar Kitarović objašnjavala je u kameru Hrvatske televizije tajnu njezina pjevačkog umijeća.
Uz govor tijela osobe koja je prvi puta stala pred kamere, uz tradicionalno afektiranje i prenemaganje, predsjednica se osvrnula na "mišljenja i kritike" javnosti oko njezina pjevačkog umijeća, priznala da je usvojila savjete Jacquesa Houdeka, te u dva navrata spomenula da je "kao mala pjevala u crkvenom zboru" koji ju je prihvatio unatoč njezinu "uštonavanju" (sic!).
Tako smo, eto, posve slučajno doznali kako u doba Kolindina "mračnog komunizma" u Hrvatskoj "iza Željezne zavjese" ipak bilo crkvenih zborova. Kad već nije bilo jogurta i domoljublja.
Što te briga ako nisi dobar
No zatim je predsjednica poslala znakovitu, pa i višeznačnu poruku: "Nitko se ne bi trebao ustručavati niti od pjevanja ili neke druge aktivnosti, ako ti netko kaže da nisi u tome dobar".
Kolinda Grabar Kitarović nije dobra predsjednica, to joj godinama poručuju građani u anketama, to joj govore i mediji i novinari i javnost i političari, nekad i šef HDZ-a, ali ona od te aktivnosti svejedno ne odustaje.
Kao ni od pjevanja.
I nažalost, više radi na svom pjevanju, nego na svom predsjedničkom poslu.
"Ja ću stati za ovaj mikrofon pa iako me cijela Hrvatska kritizirala", entuzijastično je tumačila u New Yorku, "ja ću vam otpjevati jednu pjesmu jer moram trčati u zračnu luku da bih stigla u New York na ove sastanke u Općoj skupštini, da vam pokažem koliko ste mi bitni i važni, koliko je hrvatsko zajedništvo važno".
Tako je pjevanje postalo sastavni, možda čak i ključni dio državne politike.
Tko pjeva, ne misli
Loše pjevanje, pjevanje u crkvenom zboru, pjevanje s iseljenicima, pjevanje s klapama, pjevanje s obiteljskim nasilnicima, pjevanje s bjeguncima od pravosuđa, pjevanje s navijačima i nogometašima...
Jer, kad se boriš protiv pjevača kojemu se zabranjuju koncerti u mjestima u kojima vlada HDZ, onda pjevanje na državničkom putovanju u Ameriku mora postati glavna vijest na državnoj televiziji.
"Tko pjeva, zlo ne misli", poručuje Kolinda.
Ne samo da je tu narodnu mudrost demantirala povijest, kao i onaj jedan hrvatski pjevač kojemu se zabranjuju koncerti u Europi i koji se, skupa sa svojom publikom, povlači po sudovima zbog svojih nastupa, već je pjevanje u režiji Kolinde Grabar Kitarović postalo politički proračunato, ideološki profilirano ("crkveni zborovi"), medijski eksploatirano, te samim time izraslo u okosnicu njezine predsjedničke kampanje.
Mala seoska priredba
Nikada to sada predsjednica se nije ovako otvoreno i javno osvrtala na kritike njezinih poteza, politike ili izjava kao sada na kritike njezinih pjevački istupa (ispada?). I nikada nije tako javno usvajala ničije preporuke, kao što sada prihvaća savjete Jacquesa Houdeka da "poradi na svom glasu".
Do početka kampanje, ako se ikada udostoji službeno je najaviti, Kolinda stigne uštimati glasnice da može parirati baritonu Miroslava Škore.
Politika nije bitna. Nije bitan program. Nije bitno viđenje hrvatske budućnosti. Bitno je tko bolje pjeva. A nekad i tko jače udara šakom. Pa ako Škoro ne smije pjevati u Donjem Miholjcu, Kolinda zato može pjevati u dnevniku.
I možda Kolinda Grabar Kitarović nije od Hrvatske napravila Švicarsku, ali zato zdušno radi na tome da od nje napravi (anti)talent show.