Kako vidiš svoj život? Ugledah to pitanje na stranici knjige koju sam nedavno čitala. Kao borbu ili kao dar? Odgovor koji mi je istog trenutka proletio kroz misli znala sam, moj je trenutni odraz. Ne moram ga izgovoriti na glas, dovoljno je da ga šapnem u sebi. Tiho, iskreno i bez dodatnih objašnjenja.
Knjigu sam tog dana vratila u knjižnicu, a već sljedećeg dana putovala sam za Zagreb. Nekoliko poslovnih sastanaka, reklo bi se vješto podmazanih „borbi“ i onda susret s njom, mojom Anđom. Pričale smo o svemu, a najviše o pogodite čemu? Da, životnim darovima.
Ne, nisam joj spomenula pročitano, niti sam namjerno potaknula priču o pitanju iz knjige kako bih izvukla njezin odgovor. Dapače, nekoliko sam puta pokušala dotaknuti njezina otvorena pitanja predosjećavši da u njima leži puno više toga od onoga što se vidi izvana. Znala je da mi je velika želja nekoliko dana u tjednu provoditi u Zagrebu, i da tražim načine kako bih stvari koje planiram posložila na svoj način, a da me isto ne dovede do nepotrebne glavobolje i minusa na računu.
Prije svega moraš naučiti prihvaćati darove – progovorila je smirenim tonom istovremeno se smiješeći. Postoje ljudi koji uživaju davati – nastavila je u istom tonu, ne razmišljaju o tome na način kako razmišlja većina ljudi. Takvim je ljudima davanje primanje, i tvoje prihvaćanje dara njihov je najveći uspjeh i sreća.
To bi značilo da se moram osloboditi naučenog mišljenja i brige da nekome nešto dugujem ukoliko me taj netko svojevoljno daruje? – uzvratila sam.
Moraš da, inače si zatvorena za primanje darova – nasmiješila se još jednom i istovremeno podigla Pusu na svoje krilo. Uostalom, i ti svakodnevno daruješ, a da toga nisi ni svjesna, razlika je samo u meterijalnim i nematerijalnim darovima.
Prisutnost borbi u mom životu nikada nije isključivala moj pogled na život kao na dar, pa ipak, bilo je trenutaka kada sam se iskreno bojala o sebi i svom životu misliti kao o daru. Valjda mi je tako bilo lakše, sigurnije, valjda sam se tako brže uklapala među ljude.
Nitko mi nikada nije rekao da sam došavši na ovaj svijet postala vlasnik vlastitog života, rijetko pošteni kockar koji svakoga dana iz svoga džepa izvlači novčić izbora na kojemu s jedne strane piše “borba”, a s druge strane “dar”.
Kako danas vidim svoj život postalo mi je jasno onoga trenutka kada mi je novčić koji sam nedavno zaradila u jednoj borbi slučajno pao na pod, a kroz misli mi je istoga trenutka proletjela želja na koju bih stranu voljela da novčić padne. Od toga dana znam kako vidim svoj život i još bitnije, znam koje životne darove otvoreno primam.
Ne dozvoljavam si više nepotrebne “mogu sve sama” egzibicije, naučene ponose i predrasude, glatka odbijanja i mreže autodestruktivnosti. Danas sam svjesnija svega onoga što se događa oko mene, ljudi koji me okružuju, darovima kojima smo uzajamno blagoslovljeni, a koji tek međusobnim dijeljenjem dobijaju pravu smisao i vrijednost. Čemu borba ako na horizontu ispred nas svakodnevno vijori bijela zastava?
Budala si ako si s godinama ne naučiš olakšati život, učiniti ga ugodnijim, manje stresnijim, bogatijim, i tu ne mislim na materijalne stvari. I još si veća budala ako to što si naučio i dobio ne podijeliš s drugima.
Možda u onome HVALA koji kroz dan izgovorimo nedovoljno puta leži više ljubavi nego u svim ljubavnim pjesmama i romanima zajedno. Možda je HVALA VIP ulaznica za sve one koji su za svoje životno putovanje odlučili ugrabiti najbolja mjesta s najboljim pogledom. Možda je to HVALA sve.
Hvala. Hvala na svemu. Ti ćeš Anđo najbolje znati na čemu.
*pitanje s početka bloga dugujem Nealu Donaldu Walshu