Doista, najbolje bi bilo da izbornika odaberu oni koji mogu najviše izgubiti zbog loših rezultata naše reprezentacije. Jednostavno, da sad ne cjepidlačimo u dan, Svjetsko nogometno prvenstvo trajat će 30 dana.

Tijekom takvih natjecanja pije se više piva nego inače. Ali koliko više? Neposredno nakon utakmice Hrvatska - Njemačka 1998. neki su ljudi kupili i pet gajbi te častili slučajne prolaznike. I sad, pije li 2,000.000 ljudi 30 dana po bocu koja stoji 10 kuna, to je 600,000.000, slovima šesto milijuna kuna. Ne odvede li Kovač ekipu u Brazil, hoće li se uopće piti i boca po glavi nešto zagriženijeg navijača? Potraje li euforija, više će se piti i na utakmicama koje inače nikoga ne bi zanimale. A ne poznajem ni jednog jedinog čovjeka koji popije manje od tri boce ili limenke po zanimljivoj tekmi.

Krene li Hrvatsku karta kao u Ćirino ili Bilićevo doba, nije beg cicija (a posebno nije cicija ako malo popije), recimo da je to pet boca po glavi po danu, što će reći da vlasnici pivovara možda prpaju nad 3.000,000.000, slovima tri milijarde kuna. Koje mogu okrenuti za samo mjesec dana. Koliko god da su menadžeri okrenuli na trgovini igračima, slaba je to lova u odnosu na keš koji “visi” pivovarama, Todoriću i svima iz njegove branše, kafićima. I zato navijam da idućeg izbornika biraju pivovare i “Todorići”. I to ne neki njihovi direktori i direktorčići.

Ma, da im je plaća i 50.000 kuna mjesečno, oni bi mogli izabrati izbornika tezgaroša, potkusuriti repku za neki rikverc od 100.000 eura nakon transfera. Idealno bi bilo da izbornika biraju ovi koji, pogriješe li, mogu popušiti 3.000,000.000 kuna. Nema veze što nemaju pojma o nogometu. Imaš li desetine milijardi u džepu, a nekoliko milijardi možeš izgubiti, lako pronađeš cijelu vojsku stručnjaka koji će te savjetovati. Da se osiguraš da te konzultant neće prevariti, daš im, recimo, 0,1 posto od prodaje piva tijekom Svjetskog prvenstva, sitnih tri.