Kad su dvorane već tu, da konačno posluže nečem plemenitom, korisnom. Matematika je bila jasna i prije gradnje, eventualno je imalo smisla graditi zagrebačku. Prevelika splitska bila je čisti višak. Ako je još u funkciji, ili ako se može privesti funkciji, tamo neka Balić odigra zadnju na oproštajnoj turneji. Repka neka krene u Osijeku, mijenja suparnike, i završi u Splitu.

Ako je Metličić odigrao oproštajnu, sigurno nije bila neka. Sjećali bismo se dostojne zahvale čovjeku. Obojica su dovoljno veliki da se ne oproste za sat vremena nego da se opraštaju najmanje tjedan ili dva. Zaslužili su da publika sama odredi koliko će dugo sjediti, a koliko pljeskati dok ruke ne prestane osjećati, i vikati što se u takvim situacijama već viče, na nogama.

Nogomet i rukomet su nam kakvi već jesu. Predsjednika HNS-a ljudi još znaju. Da u tramvaju pitaš ljude tko je predsjednik HRS-a, pitanje je bi li više od četvrtine znalo da je Šola. (I na webu saveza ga jedva nađeš.) Zato, Zoki, hajde napravi što treba, i kako treba.

Ovakve poput mene, koji su vapili da Gobac i Goluža vrate Balića u repku makar čir dobili, komotno se može izbaciti iz rasprave. Kao, višak emocija. Ali ne možeš narod tek tako izbaciti iz jednadžbe. I, da ne tjeraš fanatike da se istroše putujući iz cijele Hrvatske na oproštajku u Zagreb ili Split, stvarno, daj da Balić, Metličić i ostali napune sve dvorane ove zemlje, i da svi koji žele mogu uživo gledati zadnje korake rukometnog boga, i njegovog brata.

Prije ili kasnije ova zemlja mora – ne treba, nego baš mora – početi bez ostatka poštovati svoje najbolje. Balić je idealan za početak. Najveći na kugli zemaljskoj, obožavan, bez mrlje. I Metličić. Ako je netko zaslužio da ga se slavi, ozbiljna šala, koliko se za Titom žalilo, da se nekome od srca čestita na veličini, njih dvojica su zaslužila. Nakon što sve to završi, i dalje će ljudi imati kredite na grbi, nezaposlenih će biti jednako, ali srca će biti puna, mnoga i spremna za novi početak.