Po Splitu se priča da je Rađa svojedobno išao po pare za klub, a ti kojima je išao odreda su ga pitali zašto traži od njih, zašto on ne investira, zna se da ima love. I tu je sva istina o cijelom hrvatskom sportu. I butikašu i birtijašu, i ozbiljnom menadžeru, isplati se uložiti pedeset ili sto tisuća u igrača. Ako će netko drugi platiti desetak, s godinama i sto milijuna za cijeli klub.

Pojedinac malo riskira plaćajući najboljega, za kojeg se iz aviona vidi da će, ne ozlijedi li se ili ne poludi li prerano za ženama, biti igračina ili igrač, a drugi neka plate sve troškove da bi igračina imala gdje igrati dok se ne proda.

Raspravu je li klub Tudoru trebao kupiti igrača trebalo bi posve okrenuti. Dok god se pravo na odlučivanje ne bude plaćalo svojim parama, neće biti sreće. Posve je svejedno hoće li Hajduk imati gazdu koji odlučuje o svemu sam, ili milijun suvlasnika. Uzmimo da ih je milijun koji su stavili na hrpu po sto kuna. Ili će dok kažeš Hajduk pronaći efikasan mehanizam odlučivanja, ili će dok kažeš prodajem svoj udjel u svetinji prodati svoje pravo da odlučuju, pa će manje suvlasnika, koji će kupiti paketiće dionica, lakše upravljati klubom. Ali, tko god bude platio pravo da odlučuje, bolje će paziti tko mu vodi školu nogometu, a tko prvu momčad. 

Tko bude vadio svoju lovu, pazit će da odabere trenera kojeg neće tek tako otpustiti, a kamo li tek tako pustiti ako ovaj da otkaz. Lakoća kojom je Hajduk pustio Tudora lakoća je svojstvena molitvama da trener ode sam, da mu ne moraš dati otkaz, a to je pak svojstveno ljudima koji barataju tuđim, a ne svojim parama. Mnogi su treneri imenovani samo zato što ih publika prihvaća, samo zato što su time uprave skidale brigu s vrata, sebi kupovale vrijeme, a klubu što pretekne. Vlasnik tih briga nema, ne mora se bojati da će ga smijeniti pritisak javnosti. Hajdukovi lideri danas se više moraju baviti trenerom prihvatljivom navijačima, nego nogometu. Dok igra ne bude na prvom mjestu, neće biti sreće.