Gledajući Darija Šarića, čovjek se još jednom uvjeri da je Google u pravu. Fokusiraj se na korisnika i sve ostalo će doći samo po sebi. Ne budi zao. Tako prokleto jednostavno.

Primjenjivo na Agassija, koji je, nakon što se umjesto na strah od pogreške fokusirao samo na poen koji igra, osvojio sve što se može osvojiti. Primjenjivo na Šarića i našu košarku. Dečka je samo trebalo pustiti da igra, što je bio sukus teksta od 14. siječnja 2012., i sve ostalo došlo je samo po sebi. Hrvatska je nogometna scena propustila na Kranjčaru napraviti standard, kodeks. 

Pisani ili nepisani, ali kodeks. Sad, svjesni smo da Šarića nećemo još dugo gledati u Hrvatskoj. Ako već nisu prije dvije godine, ljudi iz košarke, iz cijelog sporta, trebali bi sjesti i dogovoriti se da se više nikad napredovanje nekog hrvatskog talenta neće usporiti zbog spora dva, tri ili pet foteljaša. Pri čemu nema veze jesu li u djetinjstvu bili oslobođeni tjelesnog ili su bivši olimpijski pobjednici. Točno to, svetinja mora biti da sport ne smije patiti.

Zar je moguće da je Šarićeva karijera “visjela”? Zar je moguće da se na godinu, mjesec, tjedan, dan ili samo koji sat neka grupa građana toliko mogla ogriješiti o Googleovo pravilo i nije se fokusirala ni na Šarićev napredak ni na oduševljenje navijača? Koliko je Šariću trebalo da se oporavi od toga? Nije li bilo bolje da su sve zainteresirane strane sjele za stol, da je svatko rekao argumente, pa ako baš hoće, i stavio na stol sve pakosti koje može odigrati ne bude li po njegovom, samo da natezanje traje što je moguće kraće? I da, ako ništa drugo a ono u ime reprezentacije, mladac bude pošteđen stresa koji s košarkom nema veze. I to bi bilo to.

Dinamo ima probleme s navijačima. Fokusiraj se na korisnika i sve će doći samo po sebi. Rukometna repka i Lacković? Da, da, fokusiraj se na korisnika i sve ostalo će doći samo po sebi? Doista mislim da je razlika između poraza u polufinalu i osvajanja zlata u ovom slučaju bila u fokusu na...