Za deset, dvadeset ili trideset godina preživjeli će u dokumentarcima odgovarati na pitanje zašto nogometna reprezentacija tako dugo nije igrala u Splitu. Lako je sad. Moć, inat, pokazivanje mišića... Ali nakon što se sve slegne, bilo da te pita unuk, nadobudni novinar ili respektabilan autor, trebat će, a da sam sebi budeš uvjerljiv, odgovoriti zašto je Split toliko čekao.

Da Split dobije domaćinstvo utakmice s Talijanima, ne bi to bili izravnati računi nego samo dobar početak. Da ubuduće sve jake utakmice podijele Zagreb i Split, a nešto “revijalnih” dobiju gradovi s manjim stadionima, ni to ne bi bilo redovno stanje nego opet samo nekoliko koraka prema normaliziranju odnosa.

Ne svaljujem na igrače. Ni na Srnu, ni na momčad. Za ime svijeta, na početku priče još su bili djeca, a ni danas to nije njihov nego posao za muškarce starije od četrdeset godina. I poneku ženu koja se zatekla u kaljuži. Djeca na svojim leđima nose nacijine snove i sve ono što s tim već ide, pa nije u redu još im natovariti i obavezu reguliranja odnosa među odraslima. Ali što se odraslih tiče...

Godinama gledam ljude koji upravljaju sportovima i najčešći razlog pada bilo je uvjerenje da su svemoćni, to jest ponašanje kao da vjeruju da su nedodirljivi. Gledao sam kako suci danas govore da oni odlučuju tko će biti prvak, a sutra su na rubu suza jer im je neki direktor kluba iz ladice izvadio zahtjeve više od pola klubova za njihovim izuzećem, što je u nekim pravilnicima značilo brisanje s liste. Ovaj to ima potpisano, a izvadit će iz ladice, po potrebi.

Najkraće rečeno, ovo nije utakmica Zagreba i Splita, ili Dinama i Hajduka, pa da Hajduk mora ispaštati jer godinama ne može složiti kancelarijsku ekipu koja će parirati Mamiću. Da postoji liga domaćinstva, kako koje godine, prvaci bi bili Poljud i Maksimir. Poljud, vjerojatno, i češće, jer izgleda kao stadion.