Sjedoh s frendom na kavu, koji stol dalje Šuker i Mate Biljarist. Šuker mahne. Zna se tko je tko. Priđem, rukujemo se kako se već rukuju ljudi koji se dugo nisu sreli, a njihova priča ima dosta. Napisanog, prešućenog, teksta.

Nasmijani su, dobro raspoloženi. Kaže, čita Birtiju. Nekad sam jako dobar, a nekad gadno zabrljam. Kažem, pa ni on nije sve utakmice odigrao za osmicu. Pita što sam toliko na Hajdukovoj strani, da će mi reći cijelu istinu o Hajduku. Da mi broj, pun devetki, našalim se da mu je broj kao da je nekad bio centarfor. Nazovem da i on ima moj mobitel, reče da me je zapisao pod Birtija.

I tako, pitam ga kad da mu se javim, a da mu najmanje smetam. Ono, kad možemo malo sjesti. Nakon Svjetskog prvenstva, kaže on. Na to kažem ja Mati: “Ma vidi ti njega, pa on se ponaša kao da još igra, kao da ne sjedi u kancelariji”. Šuker je dodao da je nedavno dao intervju. Ma ne intervju, ja bih naprosto samo malo sjeo s njim. Onako, kao što me zanima što Kissinger ima za reći, tako bih čisto malo sjeo s Davorom, više nego sa Šukerom. Nakon svih tih godina da malo ćakulamo, pa neka linija teksta bude i za Birtiju. Ali da čujem što je život, što je nogomet.

Naravno da se zna što ga na toj kavi nikad ne bih pitao. Ništa tračevi, ništa što bi moglo zaboljeti. Eventualno nešto podnošljivo. Što ga, takvog da mu se javim nakon SP-a, tjera da bude predsjednik Saveza kojega nitko ne doživljava prvim čovjekom, nego je to Mamić. Doista, toliko me zanima što ima za reći da bih pristao sjesti na kavu makar nikad nikome ne rekao što sam čuo. A kamoli da koja linija ode u novine.

Da se zna tko je stariji, rekoh mu da ću nazvati prije Brazila, a on neka me slobodno odbije. Ali, kako je pisalo u onom naslovu. Legendo, hajd’ malo budi Davor, pusti Šukera da koji sat ili dan odmori. Da izgovori samo tri ili četiri linije teksta skoro - ili ne skoro, jer taj stvarno ima što reći - moglo bi se zatamniti ekran. Svira neki instrumental i sve je jasno kao nakon Eastwoodovih filmova. Ajmo na kavu, Davore, pa nek’ se svijet sruši.