Pobačaj je tema koja se tiče svih, cijelog društva. Vjerujem da o tome svi imamo svoje mišljenje, i uvjerenja. Pobačaja je uvijek bilo, i bit će. Žena je ta koja treba donijeti odluku, a ne da o njenoj sudbini odlučuju drugi. Njen život, njeno tijelo, njeno dijete.

Abortus je sam po sebi užasan, i vjerujem da nije lako donijeti tako tešku odluku. Iza svake takve odluke krije se more očaja, bezbroj neprospavanih noći, a koliko će takvih noći tek uslijediti? Ne može se tako olako nastaviti život nakon abortusa. Žena treba svu
pomoć ovoga svijeta, a ne osudu.

A mi tako olako osuđujemo, upiremo prstom, i ponašamo se kao da se to nama ne može dogoditi. Može, uvijek može. Čudan je život, i još čudniji načini da nam pokaže da nemamo pravo.

Ako se i našla u nevolji, žena koja se odluči na pobačaj ima srce, a ne kamen. Uvijek to treba imati na umu. Prolazi ona svoju kalvariju. Neke se nikada od toga ne oporave. One znaju razlog zašto su to učinile, i budite sigurni da su dobro odvagale svoju odluku.

Ja ne osuđujem nikakav pobačaj. Tko sam ja da to učinim? Zašto bi moja uvjerenja bila ista kao i uvjerenja drugih osoba? Ja sam odgajana na jedan način, i imam svoje mišljenje, a znam da odgoj i mišljenje nemaju nikakve veze sa zamkama koje nam život može postaviti.

Sjećam se da nam je svećenik, još dok smo bili u nižim razredima škole, pokušao objasniti svoje mišljenje, i razloge zašto je abortus grijeh. Slikovito nam je to objasnio, tako slikovito sa sam zapamtila za cijeli život. "Ubili mi čovjeka u kući ili van kuće, ne postoji razlika. Tako je isto i sa nerođenim djetetom. Ubili ga prije ili poslije poroda, počinili smo ubojstvo." Slažem li se s njim? Da, slažem se.

To dijete nije dobilo priliku da živi, a moglo je. Začeće je nekima biološki nesretan trenutak, a tako ne bi trebalo biti, barem ne u današnje vrijeme. To dijete nije tražilo da bude začeto, jer imati dijete nije teret, nego neizmjerna radost. Nemaju svi priliku da budu roditelji, a neki to silno žele. Jedni prolaze kalvariju u želji da postanu roditelji, drugi da to ne budu. Malo je pravde u životu, jako malo, ali s tim trebamo živjeti.

Prije neki dan sam s kćeri razgovarala o djeci. Mlada je. U šestom mjesecu će napuniti dvadeset četiri godine. Njena kći će tada imati četiri, a sin tri godine.

Dočekati djecu svoje djece, neizmjerna je radost. Veće ljubavi od ljubavi prema unucima, ne postoji.

Nije lako odgojiti djecu. Dok se njeni vršnjaci provode, ona je majka, supruga, mlada poduzetnica, radnica. Doista treba snage za to izdržati.

U razgovoru smo se dotaknule i abortusa. Znam da je i ona protiv njega, i da se nikad ne bi odvažila na taj korak. Znam da sam joj rekla da zamisli da sam je abortirala, jer smo se šalili na račun financija i na činjenicu da im pomažem. "Da sam abortirala tebe, ja ne bih ubila samo tebe. Ubila bih i tvoju djecu, i djecu tvoje djece…" Da, to je istina. Nismo prekinuli jedan život, prekinuli smo ih tko zna koliko? Da sam ja nju abortirala, a o tome nije bilo spomena, ne bih imala ni nju, ni Naomi, ni Fredija…

Ježim se na samu tu pomisao. Meni su moja djeca sve, kao što su i svim roditeljima. Ali, nemaju svi tu sreću da na abortus ne trebaju ni pomisliti. Prije tog pakla postoji pakao, postoje žene koje su silovane, žene koje se nalaze u bezizlaznim situacijama, i
koje se odluče na taj korak iz tko zna kakvih razloga.

Ti razlozi sigurno nisu bezazleni.

Teško je živjeti sa tim, a još teže je ako se ta osoba "obilježi" na bilo koji način. Lako je reći, trebala se zaštititi, ali nije. Lako je riješiti tuđi problem, ali svoj ne možemo.

Dragi moji, nemojte misliti da se to vama ne može dogoditi. "Nikada ne reci nikad." Sve ono za što sam rekla da nikada ne bih napravila, napravila sam. Život ima čudne načine da nas uvjeri da tu rečenicu ne smijemo olako izgovoriti.

I Papa Franjo je rekao: "Pobačaj je "užasna" drama, ali žene koje kroz to prođu, moraju dobiti UTJEHU, a ne OSUDU."

Ako takve riječi pređu preko usana jednog muškarca, što preostaje nama ženama? Što? Da budemo utjeha, da pružimo ruku jedna drugoj, i da ne pitamo za razloge, nego da pomognemo koliko možemo. Žena sam, i znam kakav je život. Znam koliko puta nas baci na koljena.

Ustat ćemo lakše ako jedna drugoj pružimo ruku utjehe. Nikad ne pitajte zašto je netko postupio onako kako je, pitajte kako možete pomoći? Mislim da je to jedina poruka koju vam poslati. Ako je netko abortirao dijete, nemojte vi svoju dobrotu, jer to ne bi bio ništa manji grijeh. Imate pravo izbora, kao i svi mi, o čemu god da se radilo.

Neka vaš izbor bude odraz vaše savjesti.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.