Odstupanje Jensa Anderssona s pozicije sportskog direktora Hajduka bila je neočekivana vijest, no ujedno i vijest koja je mnoge obradovala. Prije svih njegovu obitelj, dvojicu sinova od sedam i 11 godina, koji su sve teže podnosili razdvojenost od oca. No Anderssonov odlazak dobitna je kombinacija i za klub koji je uštedio pedesetak tisuća kuna mjesečno te tri posto od eventualnih zimskih transfera. Anderssonu su do sada isplaćene dvije od četiri plaće, a potvrdio je i kako neće tražiti zaostatke.

Premda je izgubio korektnog suradnika, na dobitku je i predsjednik Hajduka Marin Brbić, koji će u srijedu izaći pred gradske vijećnike, na sjednicu posvećenu Hajduku, i neće morati objašnjavati kako ima novca za preskupog sportskog direktora bez rezultata u prijelaznom roku, a klub i dalje grca u financijskim problemima.

Anderssonov odlazak na kraju je dobitna kombinacija i za gradonačelnika Ivu Baldasara koji će lakše među gradskim vijećnicima pronaći dovoljno ruku za pomoć Hajduku. Jer nije tajna kako su neki gradski vijećnici od Baldasara zahtijevali “nečiju glavu na pladnju” u zamjenu za potporu.

Anderssonov odlazak se čini idealnim scenarijem za sve. A ako je tome tako, postavlja se pitanje zašto je doveden. Pogotovo kad se uzme u obzir povijest. Hajduk je u prošlosti često posezao za strancima pod izgovorom kako oni nisu podložni utjecajima.

No zato su podložni bjegovima. Edy Reja je pobjegao u Lazio, Krasimir Balakov u Kaiserslautren, a evo sad je “sidro dignuo” i Andersson.