Kad je netko toliko bezličan i bezidejan, siv i suhoparan, proziran i sporedan poput predsjednika zagrebačkog HDZ-a Andrije Mikulića, onda je potpuno normalno da se kao takav želi ogrebati za komadić tuđe karizme.
Ili će je rušiti ili će je slaviti.
Andrija Mikulić je odabrao rušenje Josipa Broza Tita.
Što veća meta, to veća njegova slava.
HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba ušao je u kampanju za lokalne izbore sa zahtjevom za preimenovanjem Trga maršala Tita u Kazališni trg, prastarom i prežvakanom inicijativom koju su svojedobno potpisali čak i neki ministri u bivšoj SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića.
Ali eto, kad si bezličan kao Mikulić, pa te još prati glasina da si "Jugoslaven", a koju grčevito ganjaš po sudovima, onda ti nasušno treba neka velika povijesna ličnost na kojoj ćeš graditi svoj politički imidž i status.
Što kontroverznija, to podobnija.
Parazitiraju na velikanima
Političari bez svojstava, a HDZ-ov Mikulić jedan je od čitave gomile sličnih na hrvatskoj političkoj sceni, parazitiraju na svojstvima velikana, pretvarajući ih u prijatelje ili protivnike. Josip Broz Tito pritom se čini kao savršena meta.
Učinio se kao dobra meta Kolindi Grabar Kitarović, još jednoj iz plejade bezličnih statista, koja je odmah po dolasku na Pantovčak deložirala Tita iz Titove vile, umjesto da ispuni obećanje i deložira sebe iz vile bivšeg komunističkog diktatora.
Na takvim potezima navodno bi se trebali dobivati bodovi za hrabrosti i graditi status beskompromisnog borca protiv totalitarnih režima.
Pa zašto se onda Tito ne bi učinio kao idealna meta i Andriji Mikuliću?
Ući u kampanju za gradonačelnika, u borbu za funkciju zaduženu uglavnom za vodovod, kanalizaciju, smeće i fontane - a ponekad i za Remetinec - s prvorazrednim ideološkim pitanjem u koje se dosad nisu usudili taknuti ni Franjo Tuđman ni Tomislav Karamarko, može samo politički diletant ili politički bezličnjak.
Pomaže protivnicima
Diletant zato što ovom inicijativom Mikulić može samo isprovocirati vlastitu propast, ako lokalne izbore poveže s referendumom za promjenu imena Titova trga pa na njoj profitira, recimo, Zlatko Hasanbegović.
Bezličnjak zato što nitko za Mikulića ne bi čuo da se njegovo ime nije počelo povezivati s imenom Josipa Broza.
"Tko je taj Andrija Mikulić? Je li to onaj Jugoslaven?" "Ne, to je onaj koji uklanja Titov trg iz Zagreba".
Još bizarnije, Mikulić bi udarom na Titov trg u Zagrebu mogao - osim Hasanbegoviću - neizravno pomoći još jednom svom kolegi bez svojstava, Davoru Bernardiću.
SDP-ov kandidat za gradonačelnika neminovno, a možda i protiv svoje volje, pretvorit će se u zaštitnika Titova nasljeđa, te za sobom povesti dobar dio ljevice u obranu antifašističkih vrednota.
Obojici im nasušno treba netko dovoljno značajan da popuni njihovu političku prazninu.
Tito na reveru, pa na referendumu
Da se razumijemo, Mikulić i Bernardić nisu jedini takvi primjerci političara, ali još uvijek su daleko od majstora zanata, Milana Bandića. Političara koji već dvadeset godina bespoštedno upija tuđa svojstva: kad je trebalo bio je Titoist i ponosno nosio Titov bedž na reveru, sada će ako treba predložiti referendum o promjeni Titova trga.
Tito je, kako god uzeli, još uvijek profitabilna politička roba.
Ali što će Andrija Mikulić ako - i kad - Tita više ne bude u Zagrebu?
Prije nego što bilo što započne, neka pogleda Kolindin primjer: skupa s Titovim odlaskom s Pantovčaka istopila se i njezina popularnost, a ona postigla ono što se dosad činilo nemogućim, da bude najnepopularnija predsjednica države u modernoj hrvatskoj povijesti.
Tito je primamljiva meta, ali s njime ipak treba pažljivo baratati. Političkim diletantima lako bi mogao eksplodirati u ruci.