Neki su navijali, neki se zgražali, neki su sučeljavanje gledali stranačkim očima, navijali za svoga, rugali se onom drugom... Neki nisu uopće gledali jer nisu to mogli podnijeti.

Ali kad se podvuče crta na kraju prvog direktnog sučeljavanja Andreja Plenkovića i Davora Bernardića na RTL-u ostaje neoboriv zaključak - oba premijerska kandidata tragično su lišena bilo kakve autentičnosti u politici.

Jedan se skrivao iza papira, drugi iza vlastite bahatosti.

A iza svega toga zjapila je jedna velika praznina.

Davor Bernardić zakopao se u sve moguće papire, skinute sa svih mogućih izvora, čak i s Hrvatske televizije. Kopao je po njima dok je čekao pitanje, kopao je dok je Plenković govorio, kopao je dok je odgovarao na pitanje, kopao je za papirom kojeg nije pronašao.

Jer je u papirima osjećao sigurnost. Bez papira bio bi izgubljen.

Štreber i mangup

To što je šef SDP-a na debatu došao pripremljen nije nužno nešto čemu bismo se trebali smijati. Ali papiri su ostali jedino čega su se ljudi sjećali. I ta gomila papira za mnoge je činila razliku između nesposobnog Bere i Bere koji je na debati spašavao svoju kampanju. I svoju stranku. 

S druge strane, kako se Bernardić grčevito držao svojih spasonosnih papira, tako se Plenković držao svoje poslovične bahatosti. I kako je premijer postojano gubio argumente, tako je proporcionalno rasla njegova bahatost.

Ona je trebala pokriti praznine u argumentaciji, trebala je impresionirati publiku i demotivirati Bernardića, natjerati ga da se još dublje zakopa u svoje papire. Jer, Plenković je nadmoćan i suveren. 

No to je oduvijek bila Plenkovićeva mana.

Bedastoće i gluposti

Dok Bernardić ne zvuči uvjerljivo čak ni kad čita s papira, Plenković misli da zbog svog bahatog stava može zvučati uvjerljivo čak i kad priča prave bedastoće.

Recimo, kad je ispalio da je Hrvatska, kao predsjedateljica EU, "osigurala uređeni Brexit". 

Ako je premijer zamislio da će on na debati ismijavati Bernardića, ispalo je da su na kraju svi ismijavali njega.

Papiri su kamuflirali Bernardićevu nesigurnost, iskomplesiranost, osjećaj manje vrijednosti u okršaju s iskusnijim protivnikom. Bahatost je maskirala Plenkovićev strah, nervozu i nesigurnost u ono što će se dogoditi nakon nedjeljnih izbora.

Zato je tražio sučeljavanje s onim za koga je mislio da ga može izdominirati. Mislio je biti mangup, a ispao je bully.

Tragični lideri

Bernardić je u debati djelovao kao da bifla naučeno gradivo, dok se Plenković držao kao je već sve naučio i da mu nitko ništa više ne može predbaciti.

To su tragične osobine za svakog lidera. A liderstvo je nešto što bi trebalo odlučiti na ovim izborima. Plenković se čak i reklamira kao lider, dok Bernardić nastoji izgraditi svoje liderske reference na ljevici. 

Pa ako je to bio okršaj lidera, onda je to bila čista katastrofa.

Jedan je štreber, drugi je blefer. Jedan je zbunjen, drugi je umišljen. Obojica zapravo nesigurni i ranjivi. Jedan nesiguran u svoje znanje, drugi ranjiv na kritiku i napade.

I to su najgore liderske osobine.

A takvi lideri se sada zaklinju da će spasiti Hrvatsku. Možda najbolje od njih samih.