I tako, Davor Bernardić bi htio na Istanbulskoj konvenciji rušiti Andreja Plenkovića, a doveo se u situaciju da ruše njega.
Dok se HDZ tjednima bori sam sa sobom oko ratifikacije konvencije, izlaže se klerikalnoj pobuni, pritisku udruga i Kaptola, kao i previranju u stranačkim ograncima, Bernardić je pronašao način kako da izazove sukobe i u SDP-u.
Njegova najava kako neće ratificirati Istanbulsku konvenciju na način na koji ju predlaže Plenkovićeva Vlada, uz ograde i iznimke, nije izazvala samo kritike javnosti, pogotovo lijevo-liberalne, već i mini-pobunu u SDP-u. Neki saborski zastupnici već prkose Bernardiću, poručujući kako će oni glasati za Istanbulsku konvenciju, s ogradama ili bez njih.
Jer, ovdje je ipak važno biti na pravoj strani povijesti.
Jednoga dana ostat će upisano da SDP, nakon što u svoje četiri godine na vlasti nije ratificirao Konvenciju, nije to htio učiniti ni kad ju je predložio (a vjerojatno i izglasao) HDZ.
A onda će Bernardić to morati objašnjavati svojim članovima, simpatizerima, biračima. A naročito biračicama.
Zluradi SDP
Naravno, SDP ima pravo predbacivati Plenkoviću što traži kompromisni način kako će izglasati Istanbulsku konvenciju, zadovoljavajući klerikalne udruge, smirujući pobunu u stranci, udovoljavajući Kaptolu, dodvoravajući se biračima.
I može zlurado komentirati kako Plenković u ratifikaciju ulazi pod pritiskom Bruxellesa i pod ucjenom HNS-a kao koalicijskoj partnera. Istanbulska konvencija u zamjenu za podršku Martini Dalić.
Ali Plenković to makar radi.
SDP to nije napravio ni kad je bio na vlasti i prijeti da to ponovno neće napraviti ni sad kad je u oporbi.
To je politička poruka koja će odjeknuti kod SDP-ovih birača.
"Bahata i bezobrazna oporba"
Ali odjeknula je i kod samog premijera Plenkovića koji je optužio oporbu da je "bahata i bezobrazna". Što ima rezona: Plenković ovdje preuzima puno više rizika, otvara bokove u stranci i među konzervativcima, balansira između radikala i liberala, promovira zaštitu žena, a SDP onda kaže da neće ratificirati konvenciju uz deklarativne ograde. Što također ima rezona: nije posao SDP-a da olakšava život premijeru Plenkoviću.
Bero bi se na ovom primjeru igrao principa, on želi Konvenciju bez ograda. Ali ti principi neće dugo držati vodu kad i ako HDZ izglasa tu ratifikaciju bez SDP-a.
Pa ako je HDZ kritiziran, SDP će biti kritiziran još više. I ako se HDZ raskolio, raskolit će se i SDP. I ako se HDZ zamjera svojim biračima, zamjerit će se i SDP.
Uz napomenu da su njegovi birači puno osjetljiviji na ovu problematiku.
Bero i Željka na istoj strani
Bernardić misli da bi mogao na Istanbulskoj konvenciji pomoći u rušenju Plenkovića. U tom pokušaju naći će se na istoj strani s Katoličkom crkvom, Željkom Markić, Ladislavom Ilčićem i Milijanom Brkićem, pa čak i otvoriti put prema konzervativnijem predsjedniku HDZ-a. Međutim, mogao bi se isto tako zapitati koliko će on sam i njegova stranka profitirati iz cijele akcije.
Hoće li njegovi birači honorirati činjenicu da je iskoristio jedan civilizacijski dokument sa čijom ratifikacijom Hrvatska već godinama kasni samo kako bi destabilizirao Vladu? Hoće li njegova vlastita stranka podržati takvu Bernardićevu logiku?
I ne samo to, Bernardić si je svojom rezolutnom najavom da neće ratificirati Istanbulsku konvenciju uz popratnu deklaraciju sam sebi zavezao ruke. Sad to više ne može promijeniti, jer će ispasti kolebljiv i povodljiv.
Opet se pokazalo da uz ovakvog predsjednika SDP-a HDZ ne mora strepiti za svoju budućnost.