Izraz koji bi opisao tu situaciju nije mogao biti bolji , to je zaista "epidemija". I nije ga mogla skovati prikladnija osoba od Milana Bandića.
"Ovo što se događa u Hrvatskoj kad je riječ o Stranci rada i solidarnosti, to je epidemija", kazao je Bandić jučer u Lovrečkoj Varoši kod Vrbovca, dijeleći šakom i kapom stranačke iskaznice novoprimljenim članovima.
"Svaki dan smo negdje i ljudi nam svakodnevno prilaze", kaže on. "Mi vodimo brigu o malom čovjeku".
A tog malog čovjeka zahvatila je "epidemija" učlanjivanja u stranku koja je do jučer bila tek privjesak zagrebačkog gradonačelnika, a nakon izbijanja "virusa" u Hrvatskom saboru s prelascima zastupnika u Bandićev klub postala je magnet za široke narodne mase.
Otkako je Bandić postao treća politička snaga u hrvatskom parlamentu, otkako je u svoj klub primio prebjege iz mnogih stranaka i usput se nametnuo kao najvažniji partner HDZ-u u održavanju na vlasti, postao je atraktivna destinacija za desetke običnih ljudi koji se nastoje ogrebati za iskaznicu još jedne od stranaka.
Uhljebitelj Milan
Ali ne bilo koje stranke. Ovdje se ipak radi o stranci na vlasti ili blizu vlasti. O stranci koja još nije prebukirana gladnim ustima. O stranci koju vodi poslovično širokogrudni uhljebitelj Milan Bandić.
Nekada je dijelio grah, sada dijeli stranačke iskaznice.
U čemu je tajna? Zašto je Bandićevu stranku zahvatila "epidemija" običnih ljudi koji se žele zavući pod njezine skute?
Za prebjege u Hrvatskom saboru to je prilično jasno. Ne žele izgubiti fotelju koje se više nikad neće dokopati i žele taj period u parlamentu ili gradskoj skupštini iskoristiti kako bi se što više približili vlasti, dakle utjecaju i moći.
Ali zbog čega bi običan puk hrlio u Bandićevu stranku? Vjerojatno iz istog razloga.
Ulaznica u svijet utjecaja
Kad Bandić dijeli iskaznice, to obično znači da Bandić dijeli ulaznice u svijet utjecaja, moći, fotelja, poslova, zapošljavanja, natječaja, uhljebljivanja, bilo svoje ili svekolike rodbine.
Nije dovoljno glasati za Bandićevu stranku, malo tko uopće i čini. Sada je potrebno učlaniti se u Bandićevu stranku jer to garantira probitak i sigurnost. Garantira mogućnost rada koji se slučajno spominje u nazivu stranke, a do kojeg je lakše doći s iskaznicom nego bez nje.
Ljudi su vidjeli kako se prodaju saborski prebjezi pa su i sami pali žrtvom "epidemije".
Nije to samo Bandićeva specifičnost. Slične epidemije gledali smo proteklih godina kako god se neka stranka dokopala ili približila vlasti.
HNS-ov poučak
Evo, nedavno se Ivan Vrdoljak pohvalio kako HNS-u "raste broj članova", i to slučajno baš otkad je stranka pretrčala u koaliciju s HDZ-om. Možda su tada izdali birače, ali su dobili članove. I baš slučajno, nedavno su se mediji raspisali o masovnom zapošljavanju članova HNS-a u Fondu za zaštitu okoliša.
To bi se također moglo nazvati strankom rada, ali i zapošljavanja.
I SDP je bilježio porast članstva kad god su došli na vlast, dok je HDZ na tome postojano gradio bazu članstva. Onih koji plaćaju članarinu i pune blagajnu, a zauzvrat dobivaju mogućnost zamahati članskom iskaznicom kad treba posao, natječaj, fotelja, povlastica.
Možda neće trebati, ali makar neće škoditi.
Izborni slogan
To je, dakle, "epidemija" koja i po svojoj definiciji označava "neobično često pojavljivanje jedne bolesti u jednoj populaciji". U hrvatskom slučaju to je trganje za članstvom u stranci koja je na vlasti ili dovoljno blizu vlasti.
A znakovita je i poruka Milana Bandića: "Nemojmo se odreći ljudi. Moramo voditi brigu i o onima koji nisu u našoj stranci". To je svakako novitet i inovacija. Ideja toliko friška da bi se slobodno mogla iskoristiti za predizborni slogan. "Mi ne brinemo samo o sebi".
Nekad se brinemo i o zastupnicima drugih stranaka u Saboru.
Kao što je Finska zemlja tisuću jezera, Hrvatska je zemlja stotinu (i 62) stranaka. Kao što Hrvati vole imati zemlju ili nekretninu, vole imati i stranačku iskaznicu. Kao oblik osiguranja. Za miran san.
To je jedina "epidemija" koja garantira bolji život.