Kad se radila anketa među mladima koji odlaze iz Hrvatske, veće plaće u inozemstvu nisu bile prioritet iako su među deset najvažnijih razloga. Mogućnost zaposlenja za poštenu plaću, uređeno društvo, mogućnost osiguranja budućnosti za svoju djecu, društveni sadržaji i uređeni sustav bili su neki od razloga.
Naši političari se silno trude uzimajući iz poreza jednih preliti novac drugima kako bi ih potakli na nešto. Primjerice, subvencije za stanove da ostanu u zemlji ili dječje doplatke i druge pogodnosti kako bi se obitelji odlučile na djecu. No sve ostale segmente društvenog života zanemaruju. Štoviše, potiču negativnosti zbog kojih čovjeku dođe da kaže idem odavde.
Slučaj Mladena Jozinovića koji je, uz direktorsku plaću, sam sebi osigurao isplatu i 1,3 milijuna kuna iz javnog odlagališta otpada samo je posljednji u nizu. Direktor je postao na preporuku prijatelja i kuma župana, a onda si je odlučio isplatiti i dodatne iznose. Svaki čovjek u ovoj zemlji vidi svoje lokalne Jozinoviće. Nepotizam, korupcija i uhljebništvo su poput raka rašireni zemljom. Iz lokalnih sredina stižu vijesti da je vijećnik promijenio politički kaput za pet kubičnih metara drva, rođaci i stranački drugovi su najpodobniji za službenike i direktore. Svaki put kad kažu “sve je po zakonu”, ogade život ljudima.
Teško da postoji sredovječni građanin ove zemlje, a da ne poznaje osobno slučaj uhljebljništva. Riba smrdi i od glave, pa svaki tjedan vidimo kako su najsposobniji za visoke plaće baš oni sa stranačkom iskaznicom onih na vlasti. Kontrole institucija, ali i javnosti jednostavno nisu izgrađene ili se pokušavaju uništiti. U takvom ozračju, onima koji nemaju kumove i rođake koji će ih pogurati neće pomoći kojih stotinu kuna više za djecu. Oni će otići, a ostali će uvijek biti nezadovoljni. Antiuhljebništvo bi zato bila najbolja, a povrh toga i besplatna demografska mjera. Ali od načelnika do premijera, naša politička elita je ne želi provesti.