Kohezija. Višegodišnja financijska omotnica. Strukturni fondovi. Daleki su to i nerazumljivi pojmovi koji samo pojačavaju dojam da se u Bruxellesu raspravlja nekim neshvatljivim i dalekim rječnikom koji se ne tiče života građana. Pojmovi jesu birokratski, kao i niz drugih, a dokumenti EU su teško razumljivi i stručnjacima. Ali su izuzetno važni za svakog poreznog obveznika u Hrvatskoj. Ukratko, radi se o europskom proračunu za sljedećih sedam godina.

Ako on bude znatno smanjen, eto nama opet viših poreza. Hrvatska je u ovom trenutku zemlja koja najviše javnih investicija financira iz europskih fondova. Povlačenje novca od EU uljuljalo je Vladu u sigurnost. Za razliku od nekad, kad smo autoceste gradili sami i sa skupim kreditima, sad 85 posto novca za pruge, mostove, vrtiće daje EU. Ali taj zamah da na to treba trošiti novac poreznih obveznika nije rezultirao znatnim poreznim rasterećenjem, nego tek blagim. Novac je otišao na plaće i druge troškove države. Ako se proračun EU smanji i odluči da ubuduće države moraju dati 20 ili čak 30 posto novca za svaku investiciju, nastaje problem. Ili neće biti investicija ili će se rupa morati pokriti porezima.

Kako reforme i uštede nisu provedene u javnoj upravi, zdravstvu i socijalnoj politici, to je neizbježna posljedica. Iako premijer Andrej Plenković nije odradio domaći zadatak reformi doma, bori se u Bruxellesu da ne izgubi i drugu polugu investicija. Zasad znamo da će Hrvatska jedina imati 300 milijuna eura više u sljedećih sedam godina, to je nešto, ali ne može nadoknaditi snažni pad priljeva novca ako prođe restriktivni proračun. Ista ta EU nas već tri godine upozorava da provedemo reforme jer ne možemo rasti samo na novcu EU i trenutačnoj eri jeftinih kredita. Ali to nije učinjeno. Pa sad ostaje samo da i oni koji ne navijaju za Plenkovića doma navijaju za njega i ostale premijere istoka i jugoistoka Europe u Bruxellesu.

Novi broj tjednika Express na kioscima: