Izgledalo je to kao prava pokazna vježba.
Hrvatska policija privela je Ivana Đakića povodom objave objave na Facebooku s ustaškom fotografijom i priprema kaznenu prijavu zbog govora mržnje, Josip Đakić javno se ispričao zbog nepodopštine svog sina, sin se nakon svega ispričao "svima koje je uvrijedio" i promptno iščlanio iz HDZ-a, a Vlada je na koncu "najoštrije osudila" taj govor mržnje.
I predsjednica države sve je to mudro odšutjela.
Uglavnom, puno buke se diglo oko jednog 22-godišnjeg budalaša.
Kad bi se tolika strka dizala oko svakog ovakvog i sličnog govora mržnje, ne samo na internetu, nego i u Saboru, u medijima, na oltaru i političkoj govornici, onda ovolika strka zapravo više ne bi ni bila potrebna.
Možda tada govora mržnje ne bi bilo ili bi se s tom mržnjom rutinski obračunavalo.
Popravljaju stvar
Ovako, Andrej Plenković i njegova Vlada i stranka učinili su sve da poprave stvar i nekako utješe Milorada Pupovca nakon što je on prozvao čak i neke u HDZ-u da ohrabruju ovakve poruke. Sada je izgledalo da Vlada misli ozbiljno.
Zamislite, čak se i Josip Đakić, HDZ-ov zastupnik, u ime svog sina ispričao zbog "nepromišljenog postupka ovog mladog čovjeka koji nije odgojen da bi mrzio ili da bi širio govor mržnje". Premda je upravo taj Josip Đakić na HDZ-ovu skupu 2011. godine prozvao "Rajka, Ranka, Radeta, Veljka i Zokija" iz Kukuriku koalicije, podijelivši s publikom svoju bojazan da bi oni "zastupali srpsku, a ne hrvatsku Vladu".
Nema što, potrudio se biti uzor svom sinu.
No, sada je valjda došlo drugo vrijeme, sada je Đakić u koaliciji sa srpskom manjinom u Vladi koja se naziva "hrvatskom".
Kako vidimo, gotovo da nije bilo onoga tko u HDZ-u nije jučer posuo pepelom zbog objave Đakića mlađeg, pa stoga nije bilo potrebe previše razglabati o božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća na kojem je Plenković izjavio kako "pripadnici manjina trebaju podržavati parlamentarnu većinu, trebaju biti njen dio, jer samo tako postaju istinski akteri na našoj političkoj i društvenoj sceni".
Nije nacionalnoj manjini referendumom oduzeo glas u Saboru, ali joj je zato oduzeo legitimitet i političku osobnost, poručujući joj da mora uvijek biti na strani većine, pa makar na strani stranke čiji sinovi čestitaju srpski Božić s odrezanim četničkim glavama.
Jer, bez toga ne mogu biti akteri na političkoj i društvenoj sceni.
Plenković se zbog te svoje izjave nije ispričao. Niti se Milorad Pupovac za nju ulovio.
Kakav otac, takav sin
Radije su se obojica bavili Ivanom Đakićem, 22-godišnjim ustašom iz ugledne obitelji zastupnika Đakića. Onog istog Đakića koji nije još istupio iz HDZ-a zbog svog sina, kao ni zbog vlastita huškanja protiv "Srba" u Kukuriku vladi.
Plenkovićeva vlada nije se do sada na ovoj razini obračunavala s izjavama svojih zastupnika u Saboru ili članova njezine parlamentarne većine. Nije se ni osvrnula na nedavnu izjavu nadbiskupa Hranića kako "razumije nasilnike koji napadaju homoseksualce ako ih ovi javno izazivaju". Nije ni trznula na ona poziranja s kalašnjikovima i prijetnje "udbašima". Ili na poruke predsjednice države da su manjine same krive što "provociraju većinu". Ili na poruku Milijana Brkića ugroženim Srbima da "odsele tamo gdje neće biti ugroženi".
Niti je osudila sve one u HDZ-u koji, kako reče Pupovac, "ohrabruju govor mržnje".
A zašto i bi, kad Pupovcu ionako ne smeta koalicija s takvom strankom.
Ali evo, Đakić mlađi poslužio je za pokaznu vježbu kako se policija, Vlada i vladajuća stranka mogu obračunati s govorom mržnje. Naročito kad se glavni koalicijski partner zbog toga javno uvrijedi.
Mamićeva pokazna vježba
Sličnu pokaznu vježbu vidjeli smo prije šest godina na primjeru Zdravka Mamića koji je uhićen zbog šovinističkih izjava protiv tadašnjeg ministra Željka Jovanovića. Na kraju je oslobođen na zagrebačkom Županijskom sudu, i to pod obrazloženjem da Mamić "nije Dalaj lama", pa da može širiti govor mržnje.
Sada se čitava država digla na noge zbog 22-godišnjeg blesana koji "srbićima" šalje čestitku za Božić u vidu odrezane četničke glave, a onda se hvali da "ima prijatelja Srba".
Tko zna, možda ova pokazna vježba poluči rezultate.
Možda će se ovako efikasan mehanizam u budućnosti obračunati sa svakim primjerom govora mržnje, možda se podigne svijest o potrebi javne osude takve mržnje (pa i kod Kolinde Grabar Kitarović), možda se napokon budu sudski kažnjavali huškači.
A možda samo posluži za smirivanje strasti u vladajućoj koaliciji.