U iščekivanju polufinala u Areni, Beograd baš i nije u rukometnoj euforiji. Ne, Beograd je u sportskoj euforiji.

- Zamisli, imamo Đokovića u polufinalu Australian Opena, imamo vaterpoliste u polufinalu EP-a i rukometaše u polufinalu EP-a. Svi odu do kraja, uđemo u kafanu u nedjelju i ne izlazimo do srijede - priča nam kolegica iz Beograda i dodaje:

- Ma znaš što, nama ti je super bilo kakva rukometna medalja. Već 16 godina ništa nismo osvojili.

A nama su, eto, rukometne medalje posljednjih godina ušle u naviku. Ali, s druge strane, baš i nemamo vaterpoliste u polufinalu niti tenisače u završnici Grand Slama... No imamo rukometaše koji znaju kako se osvajaju medalje, koji su pojedinačno kvalitetniji od Srba i koji su - vrlo opušteni.

- Ajde, šta toliko pišeš, ka da taj tvoj 24sata ima 500 stranica - smijao se Ivano Balić.

Posljednja kava uoči puta za Beograd nije izgledala kao da se dečki spremaju u rukometni rat. Svi odlično raspoloženi, teme uz kavu nisu isključivo rukometne, već su lagano krenuli i pozivi iz klubova. Rukometni gastarbajteri imat će dva, možda tri dana odmora nakon završetka Eura, ritam je i dalje ubitačan. Ali o tome će razmišljati kad beogradska priča dođe svome kraju. Napeta priča među navijačima, smirena među igračima.

- Ma nema potrebe napuhavati atmosferu, pa mi smo svi prijatelji sa srpskim igračima, utakmica je posebna samo po tome što je polufinale - nabrajao je Igor Vori dok se Balić sa smiješkom osvrtao na veličinu najprodavanijeg dnevnog lista u državi.

Bolje im je bilo u Vršcu, kažu, ondje su imali svoj mir. U Novom Sadu bila je gužva, masa ljudi je kolala hotelom Park, a slično je sad i u beogradskom hotelu In. No navikli su već na gužvu, na "gungulu", ipak je ovo sama završnica EP-a.

Svi odreda ponavljaju da je Srbija jako dobra, opasna, respekt je itekako prisutan. Srbi lete na krilima domaće publike, igraju čak i iznad svojih mogućnosti. I dok Hrvatska djeluje odmorno i vrlo svježe, večerašnji protivnik, kažu upućeni, na izmaku je snaga.

- Znaš tko će odlučiti večeras - pitam kolegicu, a ona kao odgovor nudi Stanića i Ilića.

- Ne. Blaženko Lacković! On će večeras biti ključ - kažem joj, manje iz uvjerenja da imam mogućnost gledanja u budućnost, više tek toliko da je uplašim.

Balića se ionako boje, kao i svi ostali, a Lackovića se, uvjeren sam, također moraju bojati. Igra odlično cijeli turnir, moćan je kao u najboljim danima, a sad ga Goluža više neće čuvati, štedjeti i odmarati.

Nisu se baš odmarali ni novinari, obišli smo zemunski kej noću i doživjeli atmosferu prave beogradske kafane. S orginalnom svirkom kafanskog izričaja i stolnjacima iz nekih prošlih vremena. U to vrijeme igrači su spavali, oni će svoj dio užitka doživjeti, nadamo se, večer poslije.

Trebali bi, kažu posljednje infomacije, ipak imati i nešto podrške s tribina. Ili ipak ne... Ali ionako mogu oni i bez toga. Dovoljno su dobri, kvalitetni, Iako, nitko im ne bi trebao zamjeriti ni ako ne uspiju. Naravno, bilo bi šteta propustiti ovakvu šansu, no već dosad su napravili velik posao. I za to im treba skinuti kapu.