Otkad znam za sebe, sama sam sebi bila najveći kritičar. Ne treba mi nitko da mi kontrolira svaki tekst prije slanja i procjenjuje jesu li mi stavovi krivi ili pravi, uvijek bih zastala iza napisane rečenice i promislila da postoje ljudi koji imaju neka sasvim druga iskustva od mojih. Ne treba mi nitko ni da mi kaže da može bolje jer znam i sama da uvijek može bolje. Kad bi me ljudi pohvalili oko ideja ili tekstova, pomislila bih – Šta vam je, ja sam to smislila u 15 minuta, nije neka velika stvar. Onda sam nedavno zastala i shvatila da zapravo ipak je velika stvar.

Onda sam nedavno zastala i shvatila koliko dobrih i velikih stvari sam zapravo u životu napravila, a da nisam zastala i zapljeskala si duže od tri sekunde ili uopće. Kao i većina ljudi što nije. Koliko je situacija u kojima sam bila vanserijski jaka u toj mjeri da nisam ni znala da toliko jak možeš biti, a nisam zastala i dala si aplauz duži od tri sekunde ili uopće. Kao i većina ljudi što nije.

Nisam zastala i zapljeskala si duže od tri sekunde ili uopće, što sam i dan danas u ovom ludom svijetu recesija, kriza i ratova, sačuvala vjeru u to da smo došli na ovaj svijet da budemo sve što smo ikada željeli biti.

U svijetu ionako ima i previše onih koji će te htjeti kritizirati, ocijeniti ti izgled od 1 do 10 i pisati po inboksima mišljenja o tebi koja nemaju baš nikakve veze s tobom.

Onda sam zastala i shvatila da sebe imaš da se voliš, ma koliko narcisoidno zvučalo, a voljeti sebe zdrava je stvar. Jer voljeti sebe preduvjet je i za voljeti drugoga, ali onako voljeti baš, bez očekivanja povrata, bez kamata i napominjanja da ti je druga polovica nužna da te nadopunjuje. Jer meni se čini da nismo tu da se nadopunjujemo, nadomještamo međusobne nedostatke i poluprijeteći umiljato ucjenjujemo govoreći da bez onoga drugoga nismo cijeli. Samo kada si cijeli, cijeloga sebe možeš i dati drugome. Meni se nekako ne pristaje na polovice.

Onda sam zastala i shvatila koliko razloga na kraju dana imamo da si zaplješćemo, a to radimo tako rijetko. I zastajući tako, shvatila sam i da, umjesto da budeš sam sebi najveći kritičar, budi za promjenu sam sebi najveća podrška. Ionako jedino sa sobom provodiš baš svaku sekundu ovoga života.

Dano ti je to neko tijelo i ta neka kosa i te neke ruke i ti neki talenti i ta neka snaga divovska i te neke oči bistre. Samo tebi. Da ideš s njima kroz svijet i da budeš sve što si ikada poželio biti.

I znate što? Zapravo je skroz velika stvar. I zapravo baš svakoga dana zaslužuje pljesak i to puno duži od tri sekunde.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.