Ovoga vikenda obilježavamo 30. godišnjicu pada Berlinskog zida.
A što točno slavimo?
Pad jednog totalitarnog sustava, nacionalno oslobođenje ex-komunističkih zemalja, rušenje blokovske podjele svijeta, ujedinjenje Europe, obaranje zidova i otvaranje granica, slavimo širenje demokracije i slobode.
A što smo zapravo danas dobili?
Bujanje novih totalitarizama, dizanje novih zidova, zatvaranje granica, nacionalizam i šovinizam, novu blokovsku podjelu, nove progone, uskraćivanje sloboda i pad demokratskih standarda.
Najnovije istraživanje u europskim državama bivšeg sovjetskog bloka otkrilo je da su istočni Europljani zabrinuti za budućnost demokracije, skeptični prema vladajućim strukturama i glavnim strankama, te nepovjerljivi prema medijima.
Većina građana Bugarske, Češke, Njemačke, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke, dakle onih zemalja koje su doista bile iza Željezne zavjese, smatraju da je demokracija ugrožena, mnogi misle da izbori u njihovim zemljama nisu pošteni ni slobodni, smatraju da su sloboda govora i pravna država na udaru, te da je otežan slobodan život mnogima, naročito etničkim i seksualnim manjinama.
Zvuči kao da smo zatvorili krug.
Ono za što smo se borili 1989. godine našlo se na udaru 2019. godine.
Pao je Berlinski zid, ali dižu se ograde od bodljikave žice. Pao je komunizam, ali opstaje komunistički mentalitet. Srušen je jedan totalitarizam, ali izrastao je drugi. Nacionalno oslobođenje probudilo je nacionalizam. Govori se o građanskim slobodama, ali one ne vrijede za sve.
Svijet je trebao biti bolje mjesto, a danas izgleda još gore.
Hrvatska nije bila obuhvaćena ovim istraživanjem, čime se opet potvrdilo da ne spada u zemlje iza Berlinskog zida (ili Željezne zavjese), međutim, ona baštini sve simptome iz ove ankete, kao što proživljava remisiju svega onoga što je Berlinski zid simbolizirao.
Potvrdila su to mnoga istraživanja, između ostalog i ono Freedom Housea s početka ove godine gdje je Hrvatska ocijenjena slobodnom državom, ali onoj u kojoj demokracija propada, i to već 13. godinu zaredom.
Pad Berlinskog zida trebao je osnažiti demokraciju. Trideset godina kasnije ona se praktički bori za opstanak.
U neku ruku to nije neobično. Većina postkomunističkih država, osim par izuzetaka, nije bila u prilici izgrađivati liberalna i građanska društva, upadale su iz jednog totalitarizma u drugi, pa bi izgradnja demokracije u njima još uvijek trebala biti proces.
Koji, nažalost, sada ide u krivom smjeru.
Tome nisu pogodovali ni ratovi u bivšoj Jugoslaviji, ali ni nacionalna oslobođenja koja su mutirala u nacionalizam i šovinizam, u buđenje totalitarizma i povijesni revizionizam.
Hrvatska je svoj nacionalni identitet počela graditi na pomirbi s ustaštvom, kao što je jačanje nacionalizma u direktnoj suprotnosti, pa i konfliktu, sa svim liberalnim tendencijama u demokratskim društvima.
Još gore, lideri novih postkomunističkih država shvatili su da je u takvim okolnostima najlakše dominirati tako što će evocirati metode i recepte vladanja koji su postojali prije pada Berlinskog zida.
Kontrola medija, kontrola građana, uskraćivanje sloboda, zabrana prosvjeda, huškanje protiv manjina, podizanje zidova, tjeranje stranaca, veličanje nacije, veličanje kulta režima, uzurpiranje institucija i dominacija nad svim aspektima društva.
Od Poljske, preko Mađarske, pa sve do (post)tuđmanovske HDZ-ove Hrvatske.
Zbog svega toga, obljetnica pada Berlinskog zida služi tek kao nostalgična sličica iz vremena povijesnog romantizma kad se sanjalo o onome što danas polako gubimo.
I možda je baš zato ta obljetnica danas važnija nego ikada prije. Da nas podsjeti kako se valja ponovno boriti za ono što su nam počeli oduzimati.