Veljača, taj najkraći mjesec u godini, nije niti postojao sve dok ga Numa Pompilije, drugi od sedam rimskih kraljeva, nije dodao u kalendarsku godinu. Broj dana u veljači često se mijenjao, sve dok 44. godine pr. Kr. nije dobio konačni broj. 

U doba starog Rima, kalendar je imao tek deset mjeseci, od čega je šest mjeseci imalo 30, a četiri 31 dan. 

Godina je obično počinjala u ožujku, a završavala na kraju prosinca nakon kojeg se dani nisu ni brojali sve dok ne bi došlo ljepše vrijeme. Da bi popunili tu prazninu, Numa Pompilije je odlučio kalendaru dodati još dva mjeseca - siječanj i veljaču. Tako je kalendarska godina dobila 354 dana. No da bi dobio dovoljan broj dana za još dva mjeseca, od svakog koji je trajao 30 dana uzeo je po jedan i dobio 56 dana. Kada ih je podijelio na dva mjeseca, svaki je trebao trajati 28 dana. 

Rimljani su tada izbjegavali parne brojeve pa su siječnju dodali još jedan dan, a neki su mjeseci i dalje imali 29 dana. Stoga su, jer je godina i dalje bila kraća od tropske, prave godine, odlučili u godinu dodati još deset dana.

Iz još pokoju preinaku, 45. godine pr. Kr. kalendar se počeo raditi prema kretanju Sunca. Tada je Julije Cezar inicirao da se svaka četvrta godina proglasi prijestupnom pa je kalendar po njemu dobio  ime - Julijanski.