Raketa (njem. rakete, tal. rocchetto - vreteno) ne mora biti samo svemirski brod, nego može biti projektil ili vatrometna raketa. 


No sve rade na istom principu - pokreću se zbog brzog izlaska plinova iz raketnog motora, odnosno akcije (potiskivanje mlaznog pogona prema dolje) i reakcije (podizanja rakete prema gore). 
Letjelica na mlazni pogon razvija potisak koji joj omogućuje da se snažno vine u zrak i dalje se kreće svemirom. 


Spremnici s gorivom i sustavi za dovod goriva zauzimaju najveći dio duguljastog tijela rakete. Malena krila služe za stabiliziranje rakete dok “plovi” kroz atmosferu, ali i upravljanje tei sprječavanje da se raketa okreće oko svoje osi. 

Konstrukcija rakete ovisi o njezinoj namjeni, tj. masi i vrsti korisnoga tereta koji ona nosi u svojem vrhu aerodinamičnoga oblika. Aerodinamično znači da se lako kreće kroz zrak. 
One koje služe lansiranju svemirskih letjelica u pravilu su višestupanjske rakete, tj. čini ih više raketa povezanih u jednu. 

One se redom odbacuju same od sebe kada se njihovo gorivo potroši. Kod velikih raketa poput Sojuza i space shuttlea potreban je vodik, vrlo lagano i lako zapaljivo tekuće gorivo koje dobro izgara, ali je i vrlo opasno, pa se često kod lansiranja raketa događaju nesreće.

Postoje civilne rakete (za istraživanje svemira), korisno-prirodne (za geofizička istraživanja viših slojeva atmosfere, obranu od tuče i razbijanje oblaka jakom detonacijom), vojne (koje služe kao raketno oružje) i zabavne (u pirotehnici i raketnome modelarstvu).

Kinezi su bili prvi koji su upotrijebili rakete u ratu protiv mongola još u 13. stoljeću.

Rakete mogu ići u svemir, braniti usjeve od tuče ili služiti za zabavu kao vatromet.