Dodo je bio velika ptica koja nije mogla letjeti. Nešto kao kokoš. Iako je u srodstvu s golubom, krila su mu s vremenom zakržljala jer nije imao prirodnih neprijatelja niti se morao boriti za hranu ili životni prostor. Hranio se plodovima i sjemenkama raznih biljaka, od kojih je najpoznatija vrsta drveta čiji je latinski naziv Sideroxylon grandiflorum, a koje se po njemu naziva dodoovo drvo. Pretpostavlja se da je bio visok oko metar i težak oko 20 kilograma (otprilike kao dijete od 3-4 godine). 
Ptica Dodo živjela je samo na Mauricijusu, a izumrle su još krajem 17. stoljeća - naravno, kad su ljudi stigli na otok. Godine 1598. na otok je slučajno, nošeno velikom olujom, došlo pet nizozemskih brodova. Oni su postali i prvi stanovnici Mauricijusa. Dodo nije imao neprijatelja pa je bio vrlo prijateljski raspoložen prema došljacima. No oni, nažalost, nisu bili takvi. Doveli su sa sobom domaće životinje, mačke, pse, ali i štakore, koji su napadali mladunčad. 
Zli doseljenici iživljavali su se i lovili ove bucmaste ptice te ih zatvarali u kaveze i nosili u Europu kako bi se pohvalili ovom novom vrstom. Iako njihovo meso nije bilo ukusno, ljude je ubijanje zabavljalo. Posljednji primjerak nestao je 1685. godine.

Ne zna se kako je dodo dobio ime, ali naziv je vjerojatno pogrdan. možda od nizozemske riječi dodoor (ljenjivac) ili dodaars (debela stražnjica). neki tvrde da je riječ nastala od portugalskog doido (budala, luda) ili po njegovu glasanju koje je zvučalo kao ‘do-do’.

Danas se dodo nalazi na grbu mauricijusa, a igračke s njegovim likom su na tom otoku najprodavanije. Pojavio se i u knjizi Alisa u Zemlji čudesa.