Snjeguljica je već mjesecima živjela kod sedam patuljaka, dijeleći s njima njihovu kolibu u šumi. Otkako su otkrili da je ona zapravo princeza koja je pobjegla od svoje maćehe, zle Kraljice, patuljci su činili sve što je bilo u njihovoj moći da je zaštite i učine je sretnom. Tupko, Šmrcko, Stidljivko, Srećko, Pospanko, Učo i Ljutko... Snjeguljica ih je voljela kao da su dio njezine obitelji. Čistila je kuću, prala i glačala njihovu odjeću, a svake večeri kad bi se vratili iz rudnika čekao ih je dobar topli obrok. 

Jedne večeri u prosincu, dok je Snjeguljica hranila ptice u šumi, Učo reče drugim patuljcima:

- Bliži se Božić. Moramo Snjeguljici pokloniti nešto lijepo! 

- Da joj zahvalimo za sve što čini za nas - pridoda Srećko.

- Ona to doista zaslužuje! - prizna Ljutko. 

- Zašto ne jednu perinu za njezin krevet? - predloži Pospanko. 

- Ili jedan rupčić od čipke? - javi se Šmrcko. 

- A da joj donesemo nešto iz rudnika? - predloži Stidljivko. - Nešto što će je podsjećati na nas?

- Podsjećati na nas? Ali ona nas neće napustiti! - uzvikne Ljutko.

- Kad bismo se potrudili - izjavi Učo - Sigurno bismo našli neki vrlo čisti dijamant. A zlata već imamo dovoljno...

- ... da joj napravimo krunu - dovrši Srećko.  - Krunu dostojnu jedne princeze.

- Snjeguljica je ipak princeza - primijeti Stidljivko.

Sutradan se u rudniku patuljci nisu štedjeli. A ni Snjeguljica, koja je u kolibi pripremala Božić. Najprije je napravila kolačiće u obliku zvončića, zvijezda i božićnih drvca. Dok su se kolači pekli, otišla je u šumu potražiti neki malen bor, donijela ga kući na sanjkama, skupljajući usput crvene bobice i grane božikovine. Kad se vratila, kolibom se širio ugodan miris cimeta i šećera - takav miomiris da je Snjeguljici navrla voda na usta! Brzo je oko svakog kolačića svezala ukrasnu vrpcu i objesila ga na maleni bor. Zatim je grančice bora ukrasila vijencima od bobica, pjevušeći cijelo vrijeme božićne pjesme. Na kraju je, iscrpljena, zadrijemala pokraj kamina. 

Odjednom je netko pokucao na vrata. Patuljci su Snjeguljici preporučili da nikad ne otvara neznancima. Kroz prozor je opazila neku staricu koja se udaljavala kroz šumu, s košarom voća u ruci. Snjeguljici je bilo žao što joj nije otvorila, ali morala je održati obećanje koje je dala patuljcima. Kad njih nije bilo kod kuće, nije smjela otvarati nikome. 

Kad su se vratili, patuljci ugledaše božićno drvce, napraviše veseli krug i uzviknuše: 

- Sretan Božić! 

- Snjeguljice, baš si zlato! - kliknuo je Srećko. 

- I da bismo ti zahvalili - počne Učo - imamo jedno iznenađenje za tebe! 

I izvuče iz svog plašta paketić umotan u smeđi papir te ga položi ispod bora. 

- Ali zabranjeno ga je otvarati prije božićne večeri! - objavi.

Na Badnju večer Snjeguljica je pripremila pravu gozbu, s pečenom puricom i tortom od oraha. Dok su jeli, pogled bi joj često odlutao prema osvijetljenom božićnom drvcu i tajanstvenom paketiću. Njezina maćeha nikad joj nije darovala ni najmanju sitnicu... 

Kad je ukusna večera bila gotova, patuljci su oprali posuđe. Zatim je Učo pružio djevojci paketić, a ona ga se požurila otvoriti. 

- Kakva divota! Ali kako ste...

- Sami smo je napravili - ponosno objavi Srećko.

- Ali, ti plačeš! - opazi Učo. - Ne sviđa ti se?

Snjeguljica se približi zrcalu i stavi krunu na glavu. Izgledala je kao prava princeza. 

- Hvala vam«, reče. - Kruna je vrlo lijepa, i u mojim očima ima još veću vrijednost jer ste u njezinu izradu unijeli vaša srca. 

- To nije bilo teško! - reče Stidljivko.

Snjeguljica je nosila krunu za cijelih božićnih blagdana. Zatim ju je brižljivo umotala i spremila u jednu ladicu, kako bi je sačuvala za dan kad će opet postati princezom. 

Priča je preuzeta iz knjige 'Božić dolazi: 24 najljepše priče'.