Čini se da u pustinji Atacami u sjevernom Čileu ništa ne može preživjeti. To je jedno od najsuših područja na svijetu u čijim pojedinim dijelovima po pedeset godina ne padne ni kap kiše. 

Ipak, Atacama nije bez života, mikroorganizmi zvani endoliti pronašli su način da prežive uvlačeći se u pore kamenja u kojima ima dovoljno vode. Zahvaljujući endolitima, cijela zajednica organizama uspijeva preživjeti hraneći se nusproizvodima njihova metabolizma.

Život, čini se, uvijek pronađe način da opstane. Doista, mikroorganizmi postoje na ovom planetu već otprilike četiri milijuna godina, pa su se mogli prilagoditi i ekstremnim uvjetima života. Ali postoje li mjesta na svijetu koja su toliko neprikladna za život da ih možemo smatrati beživotnima?

Toplina je dobra početna točka za odgovor na to pitanje. Rekord za toleranciju na ekstremne vrućine trenutačno drži skupina organizama zvana hipertermofilni metanogeni koji žive oko rubova hidrotermalnih izvora u dubinama mora. Neki od tih organizama mogu živjeti i na temperaturama do 122 Celzijeva stupnja.

Većina istraživača vjeruje da je teoretska granica do koje život može opstati na otprilike 150 Celzijevih stupnjeva. To znači da mikroorganizmi mogu uspijevati oko hidrotermalnih izvora, ali ne i unutar njih jer temperatura ondje može dosegnuti čak 464 Celzijeva stupnja.

Zasad se od svih mjesta na našem planetu možda jedino u ekstremno vrućem okolišu i u kakvu strogo izoliranu laboratoriju ne bi mogli pronaći baš nikakvi tragovi života. Znanost redovito otkriva nove organizme koji prkose granicama izvan kojih život ne može uspijevati, a dokle dopiru te granice, zasad nije poznato.

Čak i ako postoje neka beživotna mjesta u prirodnom svijetu, nitko ne može sa sigurnošću reći da se u njima neće pojaviti živi organizam jer život uvijek nađe način da se prilagodi i opstane.

Više o životu u ekstremnim uvjetima pročitajte na Školskom portalu