Mnogi od vas čaj piju tijekom zime kad je hladno ili da bi zaliječili prehladu, dok je u Engleskoj ispijanje čaja pravi mali ritual bez kojeg velik broj Britanaca uopće ne može zamisliti dan.
Povijest čaja počinje prije više od 4 tisuće godina. Prema jednoj legendi, kineski car Shen-Nong otkrio je tajnu pripreme ovog napitka prilikom jednog od svojih mnogobrojnih lovačkih izleta godine 2737. pr. Kr. Kada je htio prokuhati nešto riječne vode u posudu na vatri mu je vjetar donio jedan list sa stabljike čaja koja je tu u blizini rasla. Voda u posudi je brzo promijenila boju i do careva nosa je došao neobičan i njemu nepoznat miris. Radoznalo je popio nekoliko gutljaja tekućine i bio je oduševljen aromom, a i vrlo brzo je osjetio osvježenje i umor od dugotrajnog lova je nestao.
Ipak, vjerojatno prvi svakodnevni uživatelji pijenja čaja su bili budistički monasi koji su ga koristili kao napitak meditacije koji pospješuje tjelesni mir i budi duševnu energiju. Zbog toga je svojevremeno čaj bio uzgajan uglavnom u vrtovima budističkih samostana.
Prvi spomen čaja u Europu donosi jedan arapski putnik u svojim zapisima iz 9. st., a taj se napitak spominje i u zapisima Marka Pola. Ipak, svoj pravi susret s čajem Europa doživljava tek nakon velikih geografskih otkrića i to kada su ga 1610. godine kući ponijeli nizozemski pomorci. Iz Nizozemske upotreba čaja širi se na Rusiju, Francusku i ostatak Europe, a u Ameriku dolazi tek polovinom 17. st. Zbog svoje skupoće bio je vrlo popularan među europskom aristokracijom, a navika uživanja poslijepodnevnog čaja najvjerojatnije potječe iz Francuske.
U drugoj polovici 17. stoljeća zahvaljujući Charlesu II – koji je dio mladenačkog života proveo u Hagu, kamo je preselio za vrijeme engleskog građanskog rata – engleska trgovačka mornarica napokon je počela uvoziti čaj.
Nije trebalo proći mnogo vremena pa da se običaj pijenja čaja rapidno proširi cijelom zemljom – i da čaj postane uobičajeno piće i uz engleski doručak. Nije posve jasno odakle je, međutim, potekao običaj uživanja u čaju u popodnevnim satima. Za vrijeme vladavine kraljice Viktorije (na prijestolju 1837-1901), njezine su pratilje, navodno, imale vrlo velikih problema izdržati od prilično oskudnog ručka do i dalje velike, obilne dvorske večere. Jedna od njenih pratilja, vojvotkinja od Bedforda, Anna Maria Stanhope, navodno je prva počela tražiti da joj se popodne, oko četiri-pet, servira čaj i nešto kruha.
U visokom društvu takva tradicija održana je do danas pa se uz kolačiće najčešće poslužuju manji sendviči punjeni sirnim namazom i svježim krastavcima, ali ima i puno varijacija na temu. Sredinom 19. stoljeća kasni poslijepodnevni ili ranovečernji čaj pretvorio se u izdašni obrok. Domaćini bi se natjecali u količini i izboru jela prema čemu bi pokazivali svoje imovinsko stanje.