Štapići kao pribor za jelo su se prvi put pojavili tijekom dinastije Shang, između XVI. i XI. stoljeća prije nove ere. Jeftine izrade i laki za rukovanje, brzo su se udomaćili u Kini, a zatim i u većem dijelu Azije.

S obzirom da se u Kini napredovanje na društvnoj ljestvici ostvarivalo izučavanjem matematike i poezije, "hladnom oružju" - noževima i vilicama, nije bilo mjesta na stolu. Noževi i vilice su se tako koristili samo u kuhinji pri pripremi hrane, ali i stoga da gostu ne bude donešen velik komad mesa koji bi ga podsjetio na ubijenu životinju.

Prema jednoj legendi, štapiće je izmislio prvi kineski car Yu Veliki koji je strahujući da bude ubijen, zabranio upotrebu noževa i vilica. Jednom prilikom je bio toliko gladan da nije mogao pričekati da se jelo ohladi, pa je iščupao dvije grančice s kojima se poslužio kao s hvataljkama, dodaje Pulen.

Iako se svi povijesničari ne slažu oko porijekla štapića, jedno je sigurno - jako su korisni za one koji ih redovno upotrebljavaju. Naime, njihovim rukovanjem pokreće se više od 30 zglobova i 50 mišića na prstima, šakama i rukama.

Kineski i japanski štapići

Iako im je upotreba u Kini i Japanu identična, izgled štapića u tim se dvjema zemljama razlikuje. Dok u Kini štapići završavaju u obliku kvadrata, tupog vrha, u Japanu su oni zaobljeni i stanjuju se prema krajevima. Razlog je tome što velik dio japanske prehrane čine ribe pa japanskim štapićima vrlo lako možete ukloniti riblje kosti.