Legenda kaže da je zeljasta biljka visibaba ime najvjerojatnije dobila po tome što izgledom podsjeća na pogrbljenu bakicu. Ovog prvog vjesnika proljeća krasi cvijet bijele boje prepoznatljiva zvonastog oblika. Ima šest latica raspoređenih u dva kruga, a listovi su svijetlozelene boje. Tri vanjske latice su duguljaste i bijele, a tri unutarnje nešto kraće. Svaka ima zelenu polumjesečastu pjegu na vrhu. 

Miris visibabe jako je slab, a razmnožava se sjemenom ili lukovicom. Cvatu od siječnja do travnja, a često se uzgajaju u vrtovima i posudama. Rastu u listopadnim i zimzelenim šumama te na livadama i uz potoke. Možemo naići na njih i dok se probijaju ispod zaostalog snijega. 

Rasprostranjene su na Pirenejskom i Apeninskom poluotoku, u Francuskoj, Mađarskoj, južnoj Austriji, na Karpatima, Kavkazu... Zanimljivo je da su visibabe tijekom godina dobile i veliki broj ljubitelja te fanatičnih skupljača. U prirodi postoji 20 vrsta visibaba, a simbol su nade, utjehe, rasta i razvoja. Najčešće se poklanjaju kad nekome želite reći da mislite na njega. Visibabe također u rano proljeće daju pčelama potreban nektar i pelud. 

Narodni nazivi za visibabu su: mali zvonček, podremušak, dremovac, debeloglavka...

Visibabe su zaštićena vrsta

Zbog prečestog branja u prirodi visibaba svakim danom ima sve manje. U Hrvatskoj je od 2006. godine postala zaštićena vrsta. Nije jako ugrožena, osim kad je se bere nekontrolirano i puno samo na jednome mjestu.