Flamenko nije samo ples nego i španjolski tradicionalni glazbeni žanr, koji sadrži pjesmu, glazbu i ples. U njemu se ritam udara dlanovima, svira se gitara i lupa se kastanjetama. Plesači brzo i snažno lupaju stopalima o pod, a žene izvode nježne pokrete. Odjevene su u prekrasne haljine sa širokim volanima. Flamenko podjednako pjevaju žene i muškarci. U kratkim stihovima pjevaju o tuzi, radosti, strahu, ljubavi... 

U početku se flamenko izvodio samo u dvorištima pred rodbinom i susjedima, a 50-ih godina prošlog stoljeća proširio se i izvan Španjolske. Riječ je o fenomenu jer je flamenko narodni ples, a postao je popularan u cijelom svijetu. Ono što ga čini posebnim je povezanost s publikom, koja je obično ganuta izvedom i povezana s plesačima koje bodri pljeskom. Naziva se i “ciganskom” umjetnošću zato što su španjolski Romi sudjelovali u počecima nastanka flamenka. 

Kontakt očima između plesača i pjevača vrlo je važan. Brzina kojom plesačica želi plesati ili duljinu trajanja plesa mora pokazati očima ili gestama. Pjesmom je prate i tako zajedno stvaraju show. Flamenko se izvodi tijekom vjerskih festivala, rituala, crkvenih svečanosti i slavlja. Može se naučiti plesati i kod nas, u većini plesnih škola.

Za kastanjete ne postoje note

Kastanjete su udaraljke, ali se ne sviraju po notama. Izrađuju ih od drveta. Sastoje se od dvije školjkaste pločice povezane špagom. U flamenku se, osim njih, često koriste i lepeze, koje plesačice drže u ruci.

U Španjolsku je stigao iz Indije

U drugoj polovici 19. stoljeća flamenko je stigao iz Indije i postao španjolski nacionalni ples. Nakon što je u Sevilli otvorena prva škola flamenka, ples je postao popularan i u plesnim dvoranama. Poslije se raširio u klubovima pa je prešao u koncertne dvorane i kazališta.